Istrijani su stigli!!!

Pitanje je, tko je pobjednik Drugog svjetskog rata? Nije li svijet trebalo osloboditi i od onih koji su osmišljavali ubijanje Židova, Srba i Cigana, ali i od onih koji su osmišljavali uništavanje Dresdena, ubijane ratnih zarobljenika nakon predaje na Bleiburgu i u slovenskom rudniku?

Prvo što ćemo svi pomisliti jest kako su se ti ljudi osjećali kad su shvatili da neće živi izaći iz rudnika, i kako su vjerojatno razmišljali o tome kad su posljednji put vidjeli svoju djecu, žene, roditelje... U svemu tome treba spomenuti da su većina ubijenih, ne samo u tom rudniku, već i u svim poratnim likvidacijama, bili zapravo profesionalni vojnici, ne ubojice iz raznih logora, jer su ubojice iz raznih logora pobjegli i prije pada poraženih režima, jer su znali što ih čeka – suđenje i osuda na dugogodišnje robije ili osuda na smrt. Bilo bi možda lakše prihvatiti smrt ljudi u slovenskom rudniku kad bismo znali da su unutra leševi upravo ubojica i koljača iz Jasenovca, Dahaua, jer takvi ljudi nisu niti zaslužili ljepšu smrt, pošto su na isti način u smrt slali svoje žrtve po spomenutim logorima. Ali vrlo je vjerojatno da se u rudniku nalaze leševi običnih vojnika, a vrlo veliki kontingent vojnika poraženih vojski činili su mladići od 15 do 20 godina, jer je veliki broj vojnika starijih od spomenutog raspona godina od 15 do 20 odavno izginuo po ratištima, te su pred kraj rata poraženi režimi mahom u vojsku novačili mladiće, dapače – djecu.

Dobili smo odgovor na pitanje koliko intenzivna ljudska mržnja može biti. Koliko jedan čovjek može htjeti zlo drugomu. Pogotovo na ovim područjima. Od Jasenovca, Bleiburga, Vukovara, Srebrenice pa do Kosova. Najgore od svega jest to što se idejni začetnici takvih zločina vjerojatno nisu kajali zbog svojih djela, već su vjerojatno doslovce uživali u tome. Jer kad čovjek može mirnog duha dati nalog da se likvidira 500 ljudi na način da ih se jednostavno zabetonira u rudnik, onda to radi jedino iz užitka, iz dobro smišljene ideologije likvidiranja svih onih koji ne misle kao i on. Svemu je tome kumovala opća histerija nakon poraza nacizma i fašizma, u kojoj se želja za osvetom vrlo brzo širila među ljudima, i to očito toliko smišljeno i organizirano da je i veliki dio naroda prihvatio takav način razmišljanja – likvidiranja svih onih koji su razmišljali drukčije. Zato se tako dugo i šutjelo o takvim zločinima.

Nemoguće je da za takve zločine nitko nije znao, da za takve zločine nije znala vrhuška tadašnje Jugoslavije, da za takve zločine nisu znale savezničke države – Rusija, SAD, Velika Britanija. Jer ako su znali da su u Jadovnu, masovnoj grobnici kraj Gospića, pripadnici NDH ubijali Srbe i Židove, nemoguće da nisu znali za likvidacije po Koruškoj i Sloveniji, dakle po područjima koja su Saveznici kontrolirali još neko vrijeme nakon završetka Drugog svjetskog rata. Je li zaista bilo potrebno toliko vremena da se utvrdi istina? Na kraju krajeva, ne bi li strukture Europske Unije upravo trebale poticati da se svi zločini nakon Drugog svjetskog rata otkriju, posebno oni koji su učinjeni na području današnje Europske Unije, kada već inzistiraju da se utvrde svi zločini počinjeni u toku Domovinskog rata, dakle na područjima za koja se tvrdi da nisu nikada pripadala Europskoj uniji?

U svjetlu najsvježijih događanja na ovim područjima sličnog karaktera – ubojstava ratnih zarobljenika na Ovčari, u Srebrenici, postavlja se zapravo pitanje kako postupiti sa pripadnikom neprijateljske vojske koja je rušila i ubijala tvoj narod? Jesmo li licemjeri kada kažemo da se zarobljenog vojnika ne smije ubiti, a znamo da se preko toga tek olako prelazi? Naravno da je vrlo teško reći jednom vojniku da ne smije ubijati zarobljenike koji su pripadali vojsci koja je ubijala njegove obitelji i palila njegova sela, ali činjenica je da postoje i takvi sjajni vojni profesionalci.

Ruku na srce, svi vojnici koji su ubijali ratne zarobljenike, nisu vojnici, to su psi kojima je jedini cilj uživati u ubijanju, koji ulaze u sela i gradove nakon što ih zauzmu profesionalni i časni vojnici. A upravo ti psi koji ubijaju ratne zarobljenike, nikada nisu mogli probiti niti jednu neprijateljsku liniju, niti odoljeti napadu neprijateljske vojske, jer to nisu vojnici.

Jednako tako, vojnik kojega zarobe pripadnici druge vojske, i kojega ti isti vojnici ne ubiju zbog toga što je pripadnik druge vojske, već ga uredno evidentiraju, te na kraju razmijene, taj će se dakle vojnik vrlo rijetko vratiti da se bori protiv vojske koja ga je zarobila i pustila, jer je takva vojska nepobjediva, profesionalna, časna i hrabra..

A vojnik koji ubije ratnog zarobljenika, navlači na sebe, svoje suborce i svoj narod mržnju ne samo vojske čijeg je pripadnika ubio, već i cijelog tog naroda.

I tako nastaje zatvoreni krug mržnje.

Bi li postojalo toliko mržnje između Hrvata i Srba, između ustaša i partizana da su pobjedici Drugog svjetskog rata zarobljenike na Bleiburgu, koji nisu sudjelovali u zločinima u Jasenovcu i Jadovnom, vratili žive i zdrave doma, pod uvjetom da poštuju novonastalu Jugoslaviju? Siguran sam da ne bi. I iz toga treba učiti – praštanje i istina, to će promijeniti svijet.

Postavlja se pravo pitanje, postoje li uopće vojnici koji ne ubijaju ratne zarobljenike? Itekako! Tu su, među nama! Žive u Vrsaru, Poreču, Pazinu, Višnjanu. I takvih se vojnika svaka neprijateljska vojska s pravom plaši.

Sjećam se priče jednog od njih. Na ličkom ratištu bilo je uobičajeno da Srbi provociraju pucnjevima po našim linijama. Naši su vojnici presreli poruku na radiju koju je štab poslao srpskim vojnicima koji su svakodnevno provocirali – NEMOJTE SE VIŠE ZAFRKAVATI! ISTRIJANI SU STIGLI! ISTRIJANI SU PREUZELI LINIJU! A strah je proizlazio iz činjenice da naš vojnik ne ubija ratne zarobljenike iz mržnje, već oslobađa i brani svoju zemlju iz ljubavi.