Ta divna mala stvorenja

Većina mojih frendica rodila je prije mene, a sve u istoj godini. Tema za razgovor nikada im nije nedostajalo, ali one su uvijek bile iste...bebe, o bebama, sa bebama. Kad god bi se našle na kavi, pričale bi o svojim kikačima; tko koliko jede, tko koliko spava, koje veličine pelena kupuju, pa onda malo o grčićima, bočicama, plaču, dojenju, prvim zubićima, prvom "gu-gu", prvim koracima.

Kako u to vrijeme još nisam imala majčinskog iskustva, ti su mi razgovori bili pomalo dosadni i ponekad bih rekla: "pa zar ne možemo malo promijeniti temu i pričati na primjer o nekom filmu ili zadnjoj pročitanoj knjizi, o najnovijim trendovima ili o romantičnom putovanju sa dragim?" Na trenutak bi se složile sa mnom, promijenile temu, ali bi se isto tako vrlo brzo vratile svojim pričama, ne shvaćajući da to meni baš i nije zanimljivo.

O djeci bi pričale i vikendom kad bi izašle van. Sjećam se tog provoda, nazovimo ga provodom. Bila je subota. Došle smo u naš birc, atmosfera je bila odlična, mjuza taman da možemo normalno komunicirati. Naručile smo omiljenu cugu i počele razgovarati gdje bi mogle na ljetovanje, kad jedna od njih kaže kako mora provjeriti je li joj mali zaspao, a druga je li joj mala pojela večeru i hoće li je baka znati presvući. Pogađate o čemu smo pričale ostatak večeri?....opet o mališanima. Bez djece su djelovale odsutno i zabrinuto, nekako "out". I dalje se nisam mogla ufurati u njihov film, iako sam praktički doktorirala na tu temu, koliko su satima znale o tome brbljati.

Uvijek sam mislila da sigurno neću toliko pričati o djetetu, o njegovim potrebama, majčinskim brigama, sve do onog trenutka do kada se nije rodila mala Maša, a onda sam odjednom postala slika i prilika svojih frendica.

Tako smo jednom prilikom (bilo je ljeto) suprug i ja izašli van. Bio je to naš prvi izlazak nakon Mašina rođenja (tada je bila stara oko 4 mjeseca). Baki i djedu dali smo stroge upute: ne nositi, ne hraniti, ne buditi. Naravno, prihvatili su ih točno onako kako smo rekli i poručili nam da se zabavimo i ne brinemo.

U gradu smo se našli sa prijateljima koje dugo nismo vidjeli. Oni o braku još nisu razmišljali, a kamoli o djeci. Suprug i ja uspjeli smo koliko toliko ne pričati o Maši i o svemu onome što s njom prolazimo. Ali to je tako, kad postanete roditelj, uvijek bar malo pričate o djeci, dok vas vaši frendovi (oni koji nemaju još djece) čudno gledaju i baš vas ne kuže kao što ni ja nisam kužila svoje frendice.

U jednu ruku bilo je lijepo vratiti se u svijet odraslih i pričati o nekim drugim stvarima. Ta tri sata bila su mi najduža u životu. Znate ono, razgovarate s nekim, a zapravo gledate kroz njega. E, upravo sam ja tako izgledala. Iako sam sama sebi obećala da neću gledati u mobitel, ipak nisam izdržala – nazvala sam kući da provjerim kakva je situacija. Naravno, naša princeza spavala je k'o top i vjerojatno sanjala neke lude snove i uopće ju nije diralo što su njezini starci, umjesto da pijuckaju i njišu se u ritmu muzike, ludi od brige i što im ona jako nedostaje. Jedva sam čekala vratiti se kući i onako toplu i snenu primiti je u naručje. Ni dobra mjuza, ni staro društvo, ni luda zafrkancija – ništa nije tako dobro da zamijeni njezino društvo.

Ah, ta divna, mala stvorenja......