7. etapa: Daunhil (down hill); ili Mogu i bez pomoći

Subota 28.03.09. 7.30 h i ona vražja budilica koju bin najrađe ubacio u makinu za delati kobasice!! „Maystore, ako oćeš stići na biciklijadu, ura je da se moviš!!“ viče mi onaj Glas koji me inače, svakog jutra, tjera da se dignem.

„Ma daj, ne gnjavi, puš me još malo... i ugasi onoga vraga od budilice jer ako joj ja dođem...“ promumljam Glasu u uvjerenju da će me shvatiti za ozbiljno. Nema u meni force, jer došao sam s puta u 4 ujutro, čemu su prethodili cjelodnevno nadmudrivanje sa talijanskim partnerima i put od 600 km.

„Ali zašto si onda vukao, valje iz Bolcana, sestru od Male tovarice, nego da je onako „teplu“, iz proizvodnje, dovučeš u Rovinj na hard-test? A i talijanima sam obećao sinoć da će, ako mi skompletiraju novu Tovaricu, već u ponedjeljak imati rezultate testa na mejlu, našto je reakcija sa njihove strane bila podsmjehljiva. Ma, vidjet ćete vi... I tu mi dođe jaki nalet voljnog momenta. „A i ne vidim tko bi drugi mogao dostojno parirati Ladonjinjancima iz sela Ladonjinjanci, općina Ladonja“, mislim si dok se teškom mukom odvajam od dugo očekivane, tople, zamamne postelje. Osilit će se bez konkurencije. Muvet, maystore, muvet, Rovinj te čeka!

„Eee... ali, već je deset i pol! Dok stignem do Žminja već je 11 sati. Gdje da presretnem kolonu?“, pitanja su o kojima razmišljam dok ubacujem u 6. brzinu na ravnici iza Vodnjana.

I sjetim se taktike kojom služe lovci plemena Svahili, a to je sačekuša! I još ću im je unaprijediti inovativnom metodom, koju bih, ako urodi plodom, mogao izvoziti kao autentični hrvatski proizvod: idem prema njima!

Tako sam i napravio. Parkirao auto kod benzinske Gripole, postavio Malu tovaricu na nabrijane noge i krenuo put Kanfanara. Nakon dobrih 300 metara (hvala ti, Bože!!!) ugledam Prve Ladonjine bicikliste i uključim se u kolonu u stilu „pa gdje ste do sada(?)“.

Vidim da su friški, oporavljeni od prošlonedeljnog antenalskog trošenja i da im paše ova „dovn hill“ trasa.

Vremenski uvjeti, s obzirom na meteorološke prognoze, opet su nam „na ruku“ , jer kroz sive oblake skoro da se ukazalo i sunce. Kao da Onaj pazi na ove moderne konjanike i omogućuje im da i ovaj vikend provode svoj plan i „pronose dobre prognoze, nekog boljeg vremena“ kroz mjesta koja prolaze.

Pri tom (razumije se!) aludiram na Ladonjinu ekipu, jer ja jašim, kao što već vjerovatno znate, na Tovarici. Pobočnika mog i suvozača, mladog gdina Čiće, i njegovog tovara BeRBea u ovoj epizodi nema, kaže „poslovno odsutan“, ali ja mu pišem neopravdano odsustvo. Zar ima što važnije od politike? (seks se ne računa).

Nakon posjeta Domu umirovljenika i susreta sa rovinjskim umirovljenicima, dolazimo na Prvu okrijepnu stanicu – rovinjsku rivu.“Pašarete“ nema! „Šta je ovo, neki dijetni režim?!“ mrzovoljno si promumljam u bradu i već vidim Čića kako se ironično ceri, kad mu budem saopćio tu poražavajuću informaciju.

Nakon kraćeg zadržavanja, pri kojem je g. Plinio obavio svoje državničke dužnosti, nastavljamo preko rive, pozdravljani od gomile mojih obožavatelja. „Maystore...maystore...kadi ti je...kariola...“ uzvikuje ushićena svjetina. A u meni se budim JA! I nova snaga!

Kroz marinu nastavljamo prema Škarabi. Moram napomenuti da mi je taj kvart daaleeeko naljepši dio za vožnju biciklom. Upoznao sam ga dobro i to nastojim dokazati kočopereći se i izvodeći svakojake driftinge pred zapanjenom konkurencijom. Utom stižemo do nekadašnje velike oštarije u Uvali Škaraba, zbog čega moram odmah pohvaliti rovinjski ogranak Ladonje, jer je moje pronicljivo „reportersko“ oko na tom mjestu uočilo značajne ekološke promjene: inače napušteni objekt na ekstremno atraktivnoj poziciji (uz samu obalu), bio je kroz duži vremenski period nekorištenja poprimio funkciju pulskog Kaštijuna! Međutim, gomile smeća sada više NEMA!

U prijateljskom razgovoru sa jednim rovinješkim ladonjinjancem saznajem da se dvadesetak Ladonjinih članova samoinicijativno prijavilo u „radni vod“ i uredilo ovu lokaciju, koja je potom mogla primiti uzvišene uzvanike poput moje malenkosti.

Dečki su čak izvukli i privremeni priključak struje, pa to zorno demonstrirali svečanim puštanjem u pogon pravog kafe-aparata. Makjato je bio PRAVI!! Struja je zaslužna da se mogao postaviti i odličan razglas i što je najbitnije: aparat za točenje piva!!!

Odmah sam im oprostio propust sa gradske rive pa, ispravši usta od sokića hladnom pivom, izvršio proglašenje za NAJORGANIZACIJU BIKE SUSRETA.

Logistika također odlična, makar smo uspjeli potući svih 70 kg raznih mesnih prerađevina i 7 kašeta kruha, čime smo organizatore natjerali u očaj. Saznao sam, također, da je specijalno za ovo druženje oformljena Udruga pekara općine Rovinj sa osnovnim ciljem zadovoljavanja potreba Ladonjne logistike. Živih prasaca u okolici Rovinja više nema i Općina je posebnim dekretom „Običnu domaću svinju“ proglasila „životinjom od posebne skrbi“.

Čelnicima Ladonje imamo zahvaliti za odličan zabavni program. Gledajući g. Plinija i co. divim im se i zavidim na glazbenom umijeću. Od Višnjana su ga izbrusili! Ne razumijem samo kad pored svih obaveza uspijevaju poraditi na koreografijama i glazbenim točkama. Pa ti ljudi su talentirani i univerzalni gotovo kaoVaš autor!

Šalu na stranu, bili su za 5, kao i ideja da se okupljanje odradi na otvorenom i to na najbolji vikendaški način. Sve pohvale!! (a čuo sam da idu u žep glavnom Ladonjinom vozaču)

Zabava je kulminirala lutrijom sa bogatim nagradama, čiji prihod ide u humanitarne svrhe. Glavna nagrada, pogađate: bicikla, nova novcata! Mama mia....ja bi to!!!! (Tu imam jedinu zamjerku upućenu organizatoru, jer nisam dobio ništa.)

Kratki rezime:

Ja zadovoljan. Klopa dobra. Nova tovarica prejaka za najbolje Ladonjine vozače i doma nosi titulu „Najbržeg grla toura“, čime dostojno od „stare“ preuzima prijelazni pehar. I za kraj prijeteći pozdrav Ladonji: sljedeću subotu sa još novijim uratkom moderne biciklističke tehnologije stiže MAD MAYSTOR!! A doći će i Čićo!! Čuvajte se puležanske tehnike.....i trenirajte !!!

 U veselju i očekivanju subote, nabrijani
MAD MAYSTOR (i Čićo u odsustvu!)

Fotografije