Ni – na – na – na, spava vojska!!!!!!

Protekle subote postali smo stalna članica NATO saveza. To je drugi od triju ciljeva koje smo toliko priželjkivali (ulazak u UN, NATO i EU). Ne umanjujući važnost svih ostalih monetarnih, političkih, sportskih i gospodarskih članstava, ipak je ulazak u NATO najvažnije uključivanje naše zemlje u određenu asocijaciju u recentno vrijeme.

No, ta vijest nekako i nije sa velikim oduševljenjem primljena u narodu. Nigdje se na ulicama ta vijest nije proslavljala poput, recimo, osvajanja svjetskog rukometnog zlata. Naravno, teško je govoriti o razlozima zašto narod nije oduševljen tom viješću, ali se kao prvi razlog može navesti zaokupljenost naroda aktualnom krizom.

Osim toga, narod tematikom nije zaokupljen i zbog toga što smo mi, Hrvati, oduvijek, iako ne formalno, ali svakako utjecajno, bili dio svjetske, pogotovo europske vojne sile. Od zaustavljanja prodora Turaka prema Europi, prvog organiziranog antifašističkog otpora u toku II svjetskog rata pa do akcija "Bljesak" i "Oluja" koje su bili osnova za djelovanja NATO saveza protiv srpske osvajačke mašinerije u BiH i na Kosovu, ulazak u NATO samo je formaliziranje naše pozicije koja se trebala dogoditi još ranije.

Činjenica da se naš ulazak u NATO trebao dogoditi i ranije, može se shvatiti na različite načine. Kao jedan od razloga koji opravdava ulazak u NATO potencijalna je činjenica da se srpska agresija na Republiku Hrvatsku ne bi dogodila da smo tada bili članovi NATO-a. Kad je srpska agresija započela, nismo bili članovi NATO saveza, međutim, bi li to zaista odagnalo srpske agresore? Nismo bili članovi NATO-a, ali bili smo članovi puno važnijih asocijacija, doduše neformalnih, ali puno važnijih od NATO-a, poput svjetske asocijacije bolnica koje su na svojim krovovima imali crveni križ, bilo smo članovi svjetske asocijacije crkava, svjetske asocijacije vrtića i škola, a svejedno to srpske osvajače nije spriječilo da ruše bolnice, crkve, vrtiće. Dubrovnik je bio dio svjetske asocijacije iznimne kulturne baštine, kao i dvorac Eltz u Vukovaru, pa ipak su ti objekti nesmiljeno uništavani. Pa, ako smo bili dio svjetskih asocijacija u koje spadaju sve države, a ipak smo trpili agresiju, bismo li izbjegli agresiju kao dio asocijacije u koju spadaju samo odabrane države svijeta?

Naravno, nitko se ne bi usudio napadati državu koja je članica NATO saveza, tako se opravdava teza o tome da ne bi trpili agresiju da smo bili članica NATO-a, no, kako to da se zemlje koje se opisuju kao "primitivne i zaostale", poput Afganistana, Irana, Iraka, drznu napasti SAD, Španjolsku, i to tako sofisticiranim i perfidnim metodama? I ne samo to: kad se dogodi reakcija NATO saveza na takve napade, neke se članice protive zajedničkim akcijama... Bismo li, dakle, doista bili zaštićeni od agresije da smo bili članica NATO saveza?

Postavlja se i pitanje zašto bi NATO trebao reagirati samo u slučaju da netko napadne neku od njegovih članica, ili zašto NATO određene zemlje ne-članice štiti, a druge ne? Naime, iz vrha NATO-a nije bilo inicijative da NATO reagira na području Republike Hrvatske dok su granatirani Vukovar i Gospić! Čak niti kad je granatiran Dubrovnik!

Nekako se smatralo da je to dio građanskog rata u kojega se Europa ne bi smjela miješati. Čak ni kad je granatiran Zagreb, nitko nije postavljao pitanje inteveniranja, ili barem diplomatskih pritisaka od strane NATO-a na vodstvo SAO Krajine ili na službeni Beograd. Međutim, NATO je intervenirao 95 u Bosni, kao i 99 na Kosovu i u Srbiji.

Postavlja se i pitanje opradanosti dijelova NATO-ovih snaga na području države koja nije članica NATO-a, ili koja nije napala niti jednu državu članicu NATO-a. Nadalje, NATO nije djelovao dok su srpski tenkovi prelazili granicu Srbije i Hrvatske, dakle u očitim primjerima agresije, dok je reagirao kada je Srbija napadala Kosovo, koje tada nije bilo samostalno, te se moralo smatrati da je Srbija tada rješavala svoje unutarnje pitanje, dakle, i tu se radilo o nekom obliku građanskog rata, kao i u slučaju rata u Hrvatskoj. Na kraju krajeveva, Rat u Hrvatskoj trajao je 5 godina, a na Kosovu godinu dana!

Naravno, nitko ne osporava NATO akciju na Kosovu, ali je činjenica da je ona odobrena tek nakon velikih žrtva u RH i BIH, te otkrivanja tko je zapravo bio agresor na ovim područjima. Postavlja se pitanje kriterija za djelovanje NATO snaga, a to znači i da će Hrvatska svoje vojnike slati u akcije sukladno čudnim NATO kriterijima.

Ono što najviše boli jest činjenica da nove članice NATO-a moraju tom istom NATO-u plaćati članarinu! Ne bi li upravo nove NATO-ove članice trebale dobivati naknadu zbog toga što svojim pristupanjem šire sigurnosnu mrežu svijeta, povećavaju broj vojnika i naravno, ustupaju svoje luke, aerodrome i vojarne NATO sustavu? Kad već plaćamo članarinu, zašto onda moramo plaćati i punu cijenu oružja koje nabavljamo?

U svim tim pitanjima opet je izostala nekakva komunikacija državnog vrha sa javnosti, u obliku prezentacija što točno članstvo u NATO-u donosi a što odnosi! Nitko ne sumnja u pozitivne aspekte članstva u NATO-u, poput povećanja količine stranih investicija zbog sigurnosti zemlje, ali sve je to trebalo predstaviti građanima. Građani sigurno ne bi spavali poput vojnika na nedavno održanoj prezentaciji o NATO-u od strane državnog vrha.

Zlevak