S obzirom na to da u razmjerno dugoj novinarskoj karijeri pisah (i pišem) o koječemu, gdjekad mi neki napisi završe i na sudu ili u istražnim postupcima. Kao tuženik sam – zbog navodne uvrede, klevete, diranja u privatnost ili vrijeđanja moralnih osjećaja građana - do sada dobro »prolazio« (kucam u drvo!), a poneki je članak o mogućim nezakonitostima – malverzacijama, zloporabama, itd. - bio poticaj ili dokazni element istražnim ili inspekcijskim organima. Doduše, za neke pouzdano znam da nisu pomogli da kriminalne radnje budu do kraja procesuirane, nerijetko zbog notorne sporosti pravdine ruke. Nažalost.
Nedavno me, pak, razveselio jedan poziv istražitelja - kad sam, nakon stresa i gropa koji mi uzrokuje preporučena pošta sa suda, shvatio da sam svjedok u jednom bizarnom slučaju. Neću mu spominjati konkretne pojedinosti, jer dijelom poštujem sučevu napomenu da je istražni postupak tajan, ali ne mogu ne nasmijati se. Riječ je, naime, o pokušaju nuđenja sitnog mita inspektoru čemu sam, bijući na novinarskom zadatku, svjedočio. Sitno ili krupno, mito je mito, ali »ponuđač« je bila jedna na očigled vrlo iznervirana osoba, zbog za nju neočekivanih neugodnih okolnosti na koje nije mogla utjecati i u kojima je postala kolateralna žrtva, i u tom momentu vjerojatno nije bila do kraja svjesna svega što govori. Uostalom, odmah nakon »ponude« 50 do sto eura za »dobru volju«, na upozorenje inspektora i policajca (također prisutnog!), povukla se.
I tu bi vjerojatno sve završilo jer su inspektor i policajac, očito iskusni u poslu, razumjeli da je »ponuđaču« stres i bijes pomutio razum, ali, dovraga, bješe tu i novinar koji je odmah rekao da će i taj »zanimljivi« detalj spomenuti u svom napisu. Tim prije moraše to u svojim izvještajima učiniti i oni, pa je tako jedan jezik brži od pameti postao slučaj za – USKOK! E da, to je mito i korupcija. A kako je pravda, osim što je spora, i slijepa, nema veze što je ovdje riječ gotovo o gluposti. Pa se pokreće cijeli istražno-sudski mehanizam, čak i na međunarodnoj razini, jer »ponudač« je stranac. E, da, možemo na to gledati i kao na uvredu Republike Hrvatske jer je njenom službeniku nudio pare. I to sitne.
Opet ne mogu se oteti dojmu da se na gotovo tragikomičnu »ponudu« troši dragocjeno vrijeme i znanje probranih istražitelja, tužitelja i policijskih inspektora, a i novac poreznih obveznika koji će na koncu bogzna koliko puta premašiti spomenutu »ponudu«. Za što? Za nešto što će, uz malo običnog zdravog razuma, završiti odustajanjem od kaznenog progona. Ali tek nakon što smo i inspektor, i policajac, i ja, i poslije ranijih službenih izjava pozvani na još službenije svjedočenje. Rekoše mi da to tako mora po zakonu biti, ali vjerujem da je i istražiteljima jasno da je to u ovom slučaju nategnuto jer je predmet mogao biti zaključen već nakon predistražnog postupka, a ne da se njime bavi USKOK. Trebao je samo netko u tužiteljstvu imati dovoljno osobne odgovornosti i odlučnosti i tako reći.
Na kraju, valjda vam je, dragi čitatelji, jasno da je za sve ovo »veselje« kriv jedino i isključivo – novinar. Da nisam pisao koješta... Orko, bit će još veselije ako me zbog ovog napisa kazne.
Goran PRODAN