Odlazak u jaslice

Prošla je godina dana mog porodiljnog. Došlo je vrijeme da se vratim na posao, ali i da Maša krene u jaslice.

Zašto jaslice?

Neke mame će dijeliti mišljenje samnom, a neke se s tim mišljenjem neće složiti.

Nemojte me krivo shvatiti, ali uvijek bi rađe odabrala jaslice od "baka servisa" iz razloga jer bake i djedovi, none i nonići imaju drugačiji pristup odgoju od roditelja. Znaju biti popustljiviji, neki dijete zasipaju poklonima, a zanemare disciplinu. I tada dijete vrlo brzo shvati kako njima manipulirati, pa to ne krene u pretjerano dobrome smjeru. S druge strane, bake i djedovi daju bezuvjetnu ljubav i maze svoje unuke, ona im predstavljaju veliko veselje, ali ponekad mogu biti i opterećenje. I tu bi roditelji trebali voditi računa da se i bake i djedovi trebaju posvetiti sebi, svojim hobijima i potrebama. Zato sam više za "opciju jaslice", jer u njima postoje neka pravila i red, dijete se osamostali, socijalizira, stekne nova iskustva, prijatelje, nauči dijeliti, izražavati potrebe, donositi mišljenja i na kraju mislim da djeca ipak trebaju biti sa drugom djecom.

Naravno, svako dijete dolazi iz različite obitelji, sa svojim navikama hranjenja, spavanja, igranja, različitim ponašanjem i odgojem. Svakom dijetetu je njegova obitelj najbolje utočište i sigurnost, ali mislim da jaslice djetetovom odgojnom procesu daju značajan doprinos .

Polazak u jaslice za svako dijete predstavalja prvo stvarno odvajanje od mame i tate, koji ga ostavljaju nepoznatim ljudima. Sigurno je to Maši još i danas velika promjena, kao i meni, jer ipak smo godinu dana provele zajedno, doslovno 24 sata i sada smo se odjednom odvojile. Lagani šok, zar ne? Ali, znam da je to za malecku najbolje. I za mene je dobro, jer vraćam se na posao koji volim, a i dan će mi biti ispunjen. Osim brige o obitelji koja mi je na prvom mjestu, mislim da je svakoj majci lijep osjećaj znati da je nešto korisno učinila, kad joj je dan ispunjen obavezama kojima onda, kao šećer na kraju, dođe najveći i najiskreniji zagrljaj od njenog malog kikača.

Nekoliko dana prije Mašinog odlaska u jaslice osjećala sam se pomalo čudno. U meni su se ispreplitali strah i veselje. Prala me lagana nervozica što, kako, hoće li se naviknuti, hoće li sve biti u redu, hoće li jesti, spavati. Mislim da je to normalno stanje svakog roditelja/majke koja prvi put svoje  prvo dijete daje u jaslice.

Iako nije shvaćala svaku riječ, svakodnevno sam joj veselim tonom pričala o njima, o tome kako će tamo steći nove prijatelje, kako će imati dobre tete, kako će se puno igrati, fino papati i lijepo spavati, ali i kako ću nakon posla doći po nju. Vjerujem da i na takav način, komunikacijom o tome, pomažemo djeci da što brže prihvate jaslice kao nešto dobro i korisno. Jer, ima roditelja koji ih spominju kao neku vrstu kazne i zapravo unose strah u dijete na način "vidjet ćeš kad dođeš u jaslice", a to sigurno nije dobro.

Odlazak u jaslice

Došao je i taj dan, dan kad je Maša krenula u jaslice. Tog je jutra spavala "ko top" i bilo mi ju je žao probuditi, ali što se mora nije teško. Kad je otvorila svoje snene oke, nasmijala mi se, a ja sam je poljubila za dobro jutro. Obavile smo naš jutarnji ritual; otvorile prozor i zaželjele dobro jutro cvijeću, stablima, ptičicama, bubamaricama. Onda sam je obukla, umila, oprala zubiće, počešljala kosicu i dala joj doručak. Izgledala je malo zbunjeno i osjećala je da se nešto događa jer nikada tako rano ujutro i tako brzo nakon buđenja nismo izašle van. Spremila sam joj bočicu, pidžamicu i papučice u ruksakić i polako smo krenule. Osjećala sam tremu, onakvu tremu kao pred ispit na faksu. Srce mi je ubrzano tuklo, ali znala sam da će sve dobro proći. Kad smo ušle u jaslice i kad je Maša ugledala djecu, nasmiješene tete i puno igračaka, svojim mi je ručicama i nožicama dala do znanja da je spustim na pod. Pogledala me, nasmijala se i otpuzala u svoju avanturu zvanu jaslice. Bila sam presretna jer prvi mi je dojam bio fantastičan (ali zaista fantastičan) iz razloga što je Maša bila dobre volje i nasmijana od uha do uha, tete su nas srdačno dočekale sa smiješkom na licu, Mašu su odmah prihvatile kao da je njihova, a i prostor gdje se djeca igraju bio je čist i uredan kao i blagovaonica u kojoj jedu. Sve je izgledalo nekako veselo, šareno kao u nekoj bajci.

U trenutku kad sam trebala otići, malena nije pokazivala nikakav otpor prema djeci, tetama, novom prostoru. Izgledala je oduševljeno, kao da mi je rekla "mama, hvala ti što si me upisala u jaslice, ovdje mi je baš super". Prvih nekoliko dana trajalo je razdoblje prilagodbe, tako da se Mašin boravak svaki dan produžavao za pola sata, a kako je novu situaciju vrlo brzo prihvatila, već je petoga dana tamo ostala i spavati. Od prvoga dana nije odbijala hranu, nije plakala, nije burno reagirala i tako po istraživanjima provedenim u hrvatskim jaslicama vjerovatno spada u onih 10% djece koja nemaju poteškoća sa boravkom u njima. Stvarno mogu reći da sam sretna mama!

Mislim da je Maša tako brzo prihvatila boravak u jaslicama jer ima povjerenja mene i supruga i sigurna je da ćemo doći po nju i odvesti u sigurno okruženje doma. Vjerovatno i njen zvrckasti i znatiželjan karakter, te njena samostalnost i otvorenost imaju veliku ulogu u cijeloj toj priči. Svakom se danu i odlasku u dječje carstvo jako raduje.

Evo, to je moje iskustvo sa jaslicama i možda sam nekome pomogla. Naravno, svaka mama zna što je za njeno dijete najbolje. I za kraj jedna simpatična poruka (pronašla sam ju na netu).

Sve što treba da znam naučio sam u jaslicama/vrtiću

Sve što treba da znam o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam još u jaslicama/vrtiću.
Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta.
A evo što sam ovdje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekoga povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.

Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi- svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad iziđeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj se od svoga druga.
Ne zaboravi da čudo postoji. (Robert Fulghum)

sgl