Gas do daske pa u slalom! Otkud sada taj u plavom?

Ne znam kako si objasniti situaciju u kojoj bilo tko, bilo kad i bilo kako nekoga može ubiti, onako hladnokrvno. Rat je druga stvar, jer u toj situaciji svaki dan nosi novu neizvjesnost. Svakodnevica u kojoj bilo tko može bilo kada i bilo kako nekoga ubiti, to je ratna svakodnevica. Bojno polje u kojem stradavaju nevini. Nevini policajci. Nevini mladi policajci. U kakvoj to državi živimo, ili bolje, kako uopće imati poštovanje prema državi kada bilo tko, bilo kada i bilo kako može pucati u najneposredniji oblik državne vlasti – policajca na dužnosti?

Tim činom, pucnjem u policajca na dužnosti, otvaraju se vrata mitu, korupciji, krađi, iznudama, namještanjima različitih pogodnosti, jer je pucanj u policajca na dužnosti zapravo dokaz da se države ne treba bojati, jer kazna za takvo zlodjelo može biti čak i simbolična. No, pustimo sada po strani teoretiziranje o tome što zapravo predstavlja pucanj u policajca, jer što god ja rekao, neće to biti ništa što već niste čuli.

Ono što je bitno jest da mladi policajci ginu u sred bijela dana. I to ne od profesionalnih pljačkaša poput onih iz filma "Vrućina", već pljačkaša-amatera. Naime, pljačka banke u Sesvetama od prije nekoliko tjedana, u kojoj je ubijen mladi policajac na dužnosti, bila je sve samo ne profesionalna. Jer, profesionalci predviđaju sve mogućnosti, pa i to da će se iznenada pojaviti policija, a predvide i sve moguće aktivnosti za brzi bijega sa što manje tragova. Ova se pljačka zaista čini kao potpuno amaterska, obzirom da je pucanj u policajca zapravo vjerojatno rezultat panike koja je obuzela pljačkaše kad su shvatili da za njih nema izlaza. No, ostavimo po strani i teoretiziranje o tome što je profesionalna, a što amaterska pljačka.

Činjenica koja je zapravo najstrašnija jest da je ubijen mladi policajac na dužnosti.

Sad kada ga više nema, pravo je pitanje što je njega zapravo nagnalo da prihvati policijski posao. Tu je tajnu, nažalost, ponio sa sobom u grob. Koliko god se uz policijski posao vezivale sve moguće negativnosti, ipak je to najčasniji posao na svijetu. Najčasniji posao u državi. Kod nas, na žalost, još uvijek nije sazrijelo razmišljanje da je policajac hodajući zakon. Ne u obliku kojega su predstavljali milicajci u bivšoj Jugoslaviji, jer su tada policajci bili hodajuća represija, već u smislu u kojem zaista i moramo percepirati policajce, kao prvi stup obrane zakona. I da bilo kakav udar na policajce predstavlja udar na zakon, a to znači udar na pravo tvog djeteta da pohađa školu, udar na pravo na zdravstvenu zaštitu, udar na pravo na povrat preplaćenog poreza. Bojim se da će proći još dugo vremena dok narod ne počne percipirati policiju upravo tako, kao hodajući zakon.

Vjerojatno je i mladi poginuli policajac imao viziju kakvu policiju želi i kakvu državu želi predstavljati. Iznad svega, mladi je poginuli policajac znao da svaki dan izlazi na bojno polje zvano "hrvatske ulice", i vjerojatno je svaki dan proživljavao trenutke u kojemu su ga prožimali oprez, ambicija, adrenalin i ljubav prema pozivu. Svaki dan, osim dana u kojemu je poginuo, jer ga tada vjerojatno nije prožimao oprez: tog je dana njegova ljubav prema pozivu bila jača od opreza. No, to je odlika junaka. Kad svi ustuknu, oni najhrabriji kreću, slušajući svoje srce, a ne glas opreza. Takvih policajaca je malo. Takvih ljudi je malo.

Sa druge strane imate pripadnike policije uz koje se vežu različite kontroverze i sumnje. Dapače, uz mnoge se policajce vežu i sudske osude za različite malverzacije. Dakle, sa jedne strane imate savršeno požrtvovne policajce, potpuno spremne za rizik koji taj poziv donosi, potpuno spremne dati svoj život za vas, dok sa druge strane imate one policijske službenike koji koriste svoj društveni položaj ugrožavajući i vaš život, sigurnosti i pravo da živite u slobodnoj i demokratskoj državi.

Razlika je svemirski, astronomski primjetna.

U čemu je razlika između te dvije vrste policajaca? Isti posao, ista rasa ljudi, ista država, ista plaća, a opet, jedan će vam pomoći, drugi odmoći. Gdje je taj trenutak koji toliko očito počinje odvajati te dvije vrste policjaca? Kada zapravo policajac odluči hoće li biti častan ili nečastan?

Odgovor na to je koliko jednostavan, toliko i kompleksan. Mislim da prelomnog trenutka zapravo nema. Odnosno, ne vjerujem da se u toku službe u određenom policajcu nešto prelomi, pa on odjednom odluči ne poštivati zakon kojega predstavlja. Ne vjerujem da se toliko razočara visinom svoje plaće da odluči prekoračiti liniju zakona i stupiti u kriminalno područje koje mu osigurava dodatnu zaradu.

Zašto se, onda, učitelji razredne nastave ne odluče početi baviti kriminalom, iako imaju jednake plaće kao policajci? Odgovor na ta pitanja leži u trenutku odabira poziva. To je, čini se, točan odgovor.

Svaki policajac koji odluči stupiti u službu unaprijed zna što očekuje i što želi od tog poziva. Odnosno, želi li služiti, biti predstavnik zakona, ako treba i poginuti za pravdu, ili želi koristiti svoj položaj, i svjesno, a možda i nesvjesno čekati priliku kad će svoj položaj moći iskoristiti za ispunjavanje svojih osobnih prohtjeva. To, naravno, jednako vrijedi za sve pozive. Svatko tko odabire određeni poziv točno zna što želi, i može li, želi li, hoće li iskoristiti prvu priliku za ispunjenje svojih osobnih prohtjeva, na uštrb svojih kolega i svojih sugrađana.

I, na kraju, je li u pravu onaj policajac koji će poginuti u ispunjavanju svojih dužnosti i na taj način za par godina otići u zaborav, ili javni službenik koji će pošteno raditi svoj posao, ili onaj koji će se okoristiti svojim pozivom?

Odgovor je vjerojatno različit u svakome od nas.

Oni među nama koji misle da je pametnije ne riskirati svoj život, već se okoristiti pozivom, neka razmisle žele li da njihovo dijete pogine zato jer policajci ne trebaju riskirati svoj život. A dok ima policajaca koji će poginuti umjesto tvog djeteta, razmisli i ti o tome koliko pošteno radiš svoj posao!

Zlevak