DEFICIT je... u njihovim glavama

Ponedjeljak je. Kakva gužva! Nešto kao u „Lud, zbunjen, normalan“, kod onoga što ima tonski studio, znate, onaj... od Izeta sin. „Sigurno se telefon pokvario“, pomislim. Vražji T-com je kriv što ovaj period ne „plivamo“ u poslu. Ili ljudi koji ne posežu za telefonom u nadi da će sa takvim mjerama isplivati iz aktualne krize. „Ma ipak T-com“ koji bi se mogao odreći skromnog dijela zarade, koju je nemilice grabio prijašnjih godina (po receptu kuhara Ive).

Uto zazvoni taj isti telefon, skopčan na tekomovu liniju, kao demati mojih teza. Aleluja! Bit će posla!

„Dobar dan, zovem iz te-koma, u svrhu ponude novog paketa ultramegaanlimited može li vas posjetiti naša agentica....“ Pa zar vam nije dosta što ste 2 miljarde odmuzli u matičnu vam državu, a od jedne koja je ostala u Hrvatskoj podijelili milostinju od dividendi (da ipak imamo od čega plaćati račune narednih pet dana)“, pomislim, a u slušalicu srdačno izustim: „Mi za vas uvijek imamo otvorena vrata. Vaša agentica će se u našoj firmi osjećati kao u vlastitom domu... i sve tako, nebi li mi na lažnu ljubaznost operaterka uzvratila odobrenjem kakavog popusta na zadnji račun koji kočoperno stoji u ovećoj hrpici neplaćenih računa. I to ravno ispred nosa. Da se ne zaboravi platiti. A kako ćeš zaboraviti, jadni majstore, kvazidirektore, kad nio čem drugom niti ne razmišljaš?

Uvjetno rečeno "razmišljam" jer i pri samom spomenu na riječ „plaćanje“, ono ostatka mozga jednostavno ide u blokadu. Kao kad razmišljate o tome gdje je kraj svemira. Razmišljate intezivno, putujete kroz njega... a onda vam se sve zablješti, kao kad Startrek zafura u vorp 7 i onda..... BLOKADA.

Mozak lagano smiri okretaje, sekundi regeneracije i povratka u stvarnost i onda opet vorp 7 i opet blokada. I tako svaki dan! Ali, bar nije dosadno, a i mozak nešto radi.

Ali koji eminentni matematički teoretičar može riješiti ovako postavljen zadatak: Imaš 5, a moraš platiti 50. Koliko ide svakom dobavljaču ako ih ima ukupno 25???

I s takvim matematičkim problemima čekam babu iz te-koma. Možda mi ona može pomoći.

Oni sigurno imaju kvalitetan kadar, kad u ovo doba recesije uspijevaju izvući iz nas zadnjih 50 lipa tako nužnih za podmirivanje tekućih obaveza kao što su plaće, socijalno, mirovinsko,pedeve, lizinzi, premije osiguranja, knigovođa....vorp 7....joj, joj, opet ode mozak u blokadu!

Kad sam povratnom vezom stigao u stvarnost na vratima trgovine stoji zgodušna gospođa...

Gospođica čak...“Dobar dan“ ljubazno pozdravlja, našto joj odzdravljam na isti način i kažem: „Oprostite mlada damo, ali nemam za vas vremena jer čekam jednu babu iz te-koma glede vrlo važnog posla“. „Ja sam baba iz te-koma“, ljubazno će na to ona. Upss maystore, jezik pregrizo! Ok, što je - tu je. Što na umu - to na drumu! Igramo otvorenih karata. Nema više lažne ljubaznosti. Moram je zbuniti da se čim prije zaboravi za mene neugodna scena. I pred gospođicu postavljam onaj prijašnji zadatak.

A ona odgovara (jer sigurno ne bi znala riješenje): „Dragi gospodine, nisam ja tu da rješavam vaše probleme, već da vam život dodatno zakompliciram. U tu svrhu u mogućnosti sam da vam ponudim, sukladno vašim potrebama, novi paket ultra mega sigma anlimited“.

Sjajno! „Još im nije dosta. Hoće i onih preostalih, mukom sačuvanih 50 lipa. Ali, dobila me onim „dragi“. Nisam ni trepnuo, a Ugovor je već preda mnom , a naša tekomica ga ispunjava brzinom klavirističkog virtuoza Maxima Mrvice.

„Evo, potpišite ovdje....i ovdje......i ovdje.“

Ja još uvijek omamljen onim „dragi“, poslušnošću Kunta Kintea slijepo i bespogovorno izvršavam naredbe mlade tekomice. „Ovime ste si uštedjeli 100 kuna mjesečno“ kaže ona. A ja, blistajući od sreće i kao da sam iznašao izlaz iz teške situacije, zahvaljujem ljubaznoj tekomici. Ipak ima još dobrih ljudi! Postoje još uvijek socijalno osjetljive kompanije! Takve šalje stručni, matematički kadar koji nama, malima daju gotova riješenja za izlaz iz krize. Ponude vam koristan ugovor i još vam pri tom uštede. Da je u Hrvatskoj više takvih! To nama treba!

I opet ulazim u svoj svijet: “Volio bih da sam zgodan kao ova tekomica, da sam tako matematički potkovan, pa da idem okolo i potpomažem našu posrnulu privredu. Poput Superhika. Otmi siromašnom – daj bogatom, znao je letjeti iznad lijepe naše i tako se dobro zabavljati dobri naš Superhik- dika naša!“, sve tako brijem. U to opet osjećam nadolazak vorpa 7...... Naša tekomica se diže i sprema za odlazak. Kaže da ima još puno posla jer je u Hrvatskoj još puno firmi u teškoj poziciji i puno njih očekuje stručnu pomoć i enormne uštede. Sretno ti drugarice...i mirno more...

Pozdravih se sa gospođicom i zamolim je da nas opet posjeti sa još kojim spasonosnim paketom usluga. Doviđenja, puno puno hvala!!

A znate vi onaj (što sam se neki dan slatko nasmijao) kad je mali zmaj (nije Slovenac), otišao preko sedam brda i sedam polja... sedam bregova i sedam planina... i jednog se dana obazre oko sebe i upita se: „Pa gdje ja to živim?

Neki dan zovu me iz jedne ugledne firme koja već duži niz godina zapošljava 35 ljudi. Uuau....šta i toga ima u Hrvatskoj?“ To odma treba razj.....at i podijeliti između malog broja poštenih Hrvata. A ne tu 35 ljudi da se prsi kako uredno, svaki mjesec dobivaju osobni dohodak i plaćena davanja državi“, kao da čujem duh našeg prvog predsjednika. „Al' on je umro“, pomislim.  „Al zato sam ostala jaa, državaa, gladna i žednaaa. Istaaa. Nepromjenjenaaa. Kao podsjetnik na ondašnje daneee. Dane kada nisam plaćala nikom, a uzimala od svih i davala nekimaaa...“ javlja se država kao iz bunara.

Brrr... gadnog li, jezovitog stvorenja. Jadan Stiven Spilberg, na koljenima je, nadmašen. Jer strašnijeg monstruma od naše države u njegovim filmovima ne postoji.

Gruba opločena koža, apetit kao morske bijele psine, senzibilnost hijene.... Samo riče i stalno je gladna..... “Na, jedi gadna aždajo, za marendu malu firmu, za ručak tvornicu, za večeru brodogradilište“...

Iz gorespomenute firme traže da im hitno platim račun od cca 2.000 kn „star“ petnaestak dana. Pa što vam znači taj iznos hoće li vas spasiti od bankrota?  I sam sam pritisnut sličnim problemima s tom razlikom šta mi se nije i Porezna nakačila na vrat. I Porezna!!! Aždaja je opet gladna!! „Na ti, gladna zvijeri, evo ti dva građevinara, tri limara, četiri klimaša... na, jedi i onda ušuti!!! Ali vraga, apetit joj je nezajazan. Tražit će ujutro još! Samo ne znam koliko ćemo joj još poslužiti kao zaliha. Jer iz dana u dan sve nas je manje. Neman nas rastura doslovno. Njeni ogromni, oštri zubi melju i pune joj pohlepnu sprtu. A ja joj lijepo pokušavam objasniti da će doći dan kad neće imati što jesti. Neka stisne i ona remen! A ona me samo zbunjeno, kao u čudu gleda!

Vidim, ne razumije me!! Pa ej....Hrvatska, jel' ti govorim tvojim, hrvatskim jezikom ili svahilijem? Zašto me ne razumiješ? Zašto ne čuješ svoga obrtnika, poljoprivrednika, pekara, domaćicu, profesora, radnika? Jesi li gluha... gadna, pohlepna mrcino?!

I odgovor malome zmaju: „Eto, zmajiću, gdje ti to živiš. To ti se zove Hrvatska“

By Maystor