Početna
Ponedjeljak, 23.Prosinca 2024 (16:16:34) - Godina:22

Odaberite teme

O Portalu

Koliko osoba, toliko raspela

Hrvatska, 24.08.2009. Piše: ZLevak

Trebaju li nam raspela u javnim prostorima? Svatko će od nas imati različito mišljenje. Ako krenemo od samog početka, Hrvatska je uvijek bila mahom katolička zemlja.Turski su oblici invazije, poglavito 500-ljetno vladanje Otomanskog carstva na ovim područjima pomalo poremetile do tada dominantno katoličko opredjeljenje većine ljudi na ovim prostorima. Što od prisilnog prelaska na Islam, što od brakova katolika sa pripadnicima islamske vjeroispovjesti, što od bilo kakvih drugih razloga, katoličanstvo je gubilo postotak u dijelu dominantnih vjera.

No, ako gledamo čisti postotak, ipak je Hrvatska mahom obilježena katoličkih pučanstvom. Primjera radi, papa Ivan Pavao II jedino je našu zemlju posjetio 3 puta u 10 godina. Uz Poljsku, jedino je naša zemlja na sličicama koje su prikazivale određenu naciju na jednom od proteklih europskih nogometnih prvenstava bila predstavljena maskotom koja u ruci drži raspelo. Dakle, i druge nas nacije doživljavaju kao izrazito katoličku zemlju.

A ako nas tako doživljava svijet oko nas, onda smo zaista i dobri katolici. No, je li to doista tako? Je li posjet pape ili maskota sa križem znak da smo ne samo zemlja dominantnog pristajanja na katolicizam nego i zemlja praktičnog katoličanstva? Krenimo od definicije praktičnog katoličanstva.

Uobičajeno će se praktično katoličanstvo pesonificirati uz redoviti odlazak u ckvu, uredno izvršavanje obreda i sakramenata  i javno iskazivanje pristajanaja uz katoličku vjeru. Ali to nije praktični katolicizam! To nije praktično kršćanstvo!

Mnogi će ljudi, samo zbog toga što redovito odlaze u crkvu reći da su praktični katolici. Nedjeljom navečer. Jer, subotom se ipak izlazi van, boravi u stanju alkoholnog delirija do 5 – 6 ujutro, spava drugi dan do iza podne, a nedjeljom navečer odlazi u crkvu. Je li to praktično katoličanstvo? Je li praktično katoličanstvo izvršavanje obreda vjenčanja u prostorima crkve zbog toga što je time cijeli doživljaj uzvišeniji, bogatiji, ljepši na slikama, a već u prvim godinama braka nastaju svađe, preljubi, premlaćivanja supružnika? Je li praktično katoličanstvo mržnja prema svim pripadnicima druge nacije zbog nedavnih sukoba na ovim prostorima zbog toga što su druge vjere?

Sve su to primjeri koji dokazuju da smo možda potpuno krivo shvatili svoj ponos na katoličku vjeru.

Naime, vrlo je teško nekoga osuđivati zbog toga što samo djelomično izvršava svoje dužnosti prema vjeroispovjesti, poput navedenog slučaja osobe koja nedjeljom navečer odlazi u crkvu jer je cijelu subotu provela u alkoholnom deliriju, i tumačiti da je veći katolik onaj koji ne ide u crkvu, ali širi dobra djela oko sebe, ne psuje, ne pije, ne vara bračnog partnera.

To je dvosjekli mač.

Jer, postulate katoličanstva u ovim slučajevima iskrenije izvršava osoba koja ne ide u crkvu, od osobe koja jutarnjoj misi podređuje triježnjenje, no ipak je obveza katolika odlaziti u crkvu. Naravno, idealna je kombinacija iskrenog izvršavanja pravila katoličanstva i redovitog odlaska u crkvu. No, to je danas vrlo, vrlo rijetko. Ne samo u katoličkom puku, već i kod pripadnika drugih vjera, ono što je nekada za pripadnike određene vjere bio apsolutni prioritet, danas se tumači gotovo kao vjerski fanatizam.

Insistiranje na postavljanju raspela u javnom prostorima vjerojatno je inicirano dobrim namjerama, odnosno, ne nametanju i gotovo podvrgavanju pripadnika drugih vjeroispovijesti katoličanstvu, već širenju poruka katoličanstva i povratka razmišljanju o potrebu iskrene sljedbe katoličkih, ali i sličnih načela drugih vjera. Ako razmišljamo o riječima iz Biblije, odnosno o riječima "idite i učinite sve narode mojim učenicima", ta rečenica znači svojim primjerom širiti vrijednosti kršćanstva, a to su praštanje, pošten rad, kvalitetan odgoj djece, zalaganje za mir, pomoć nemoćnima. To predstavlja ta rečenica: unositi mir među svoje suradnike, ukućane, prijatelje, a ne nametati svima katoličanstvo kao jedinu ispravnu vjeru.

To je, vjerojatno, i bio cilj poruke o postavljanju raspela u javne prostore: podsjetiti svih na potrebu praštanja i širenja mira, no, u ovom trenutku to ne bi dalo nikakve rezultate. Odnosno, postavljanje raspela u javne postore samo zbog zakonske obveze bilo bi potpuno pogrešno shvaćeno. Jer raspelo neće ponukati službenika da ne primi mito. Raspelo na radnom mjestu neće radnike ponukati na pošteniji rad, niti poslodavca da se brine za svakog svog radnika kao da mu je vlastito dijete. Hoće li raspelo u vojarnama ponukati vojne zapovjednike da šire svojim vojnicima poruke praštanja i zaboravljanja mržnje prema nacijama sa kojima smo ratovali? Hoće li raspelo u školama djecu ponukati da uče, ne prepisuju zadaće, poštuju učitelje? Hoće li raspelo ponukati učitelje da ne prenose svoje komplekse na djecu? Hoće li raspelo u bolnicama ponukati liječnike da ne primaju preko reda svoje prijatelje već osobe kojima je to zaista potrebno? Bojim se da je na sva pitanja ogovor NE. Jer svatko će na raspelo gledati kao na nekakav predmet koji tu stoji i nameće katoličanstvo svima koji to jesu i koji to nisu.

A raspelo u javnim prostorima jednostavno bi poručivao – žrtvuj se za druge, daj sve ono što se od tebe očekuje i ne očekuj ništa zauzvrat. Jer, to je smisao žrtve na križu.

Najvažnije je ipak da svaki pojedinac svojim primjerom pokaže pristajanje, ne uz katoličanstvo, nego uz učenje mira, praštanja, dobrote. Na kraju, koliko ima ljudi u javnim prostorima, toliko ima raspela. Svaka osoba nosi svoj križ, pitanje je samo vidi li drugi križ kojeg nosi njegov kolega, prijatelj, suradnik, i pomaže li mu u nošenju toga križa.

Zlevak



Mobilna verzija članka

Oglasi