Istra vs. Toscana

„Istra ima bolju infrastrukturu čak i od Toscane“, čuo sam jednom prilikom od poznanika vrlo mjerodavnog i radi prirode njegova posla, vjerojatno vrlo dobro upućenog u tu tematiku.

„Istra bi mogla, po modelu Toscane razviti svoj....“, čujem također tu i tamo....

„Istra me dosta podsjeća na Toscanu“, znali su mi reći poznanici, furešti, pri posjeti Krasnoj zemlji...

I ne mogu lagati da me te usporedbe nisu vukle i mamile da prvom prilikom posjetim tu toliko spominjanu talijansku regiju. I vidim što te „velike face“ toliko tamo srljaju. I je li ta Firenza toliko superiorno lijepa da je veliki režiseri odabiru kao mjesto radnje u njihovim scenarijima.

To smo još odavno trebali otkriti moj Stromić, Lumix i ja, ali se nedavno ukazala spontana prilika sa, nije mi nimalo žao, nešto izmijenjenim sastavom.

Umjesto Suzukija, prijevozno sredstvo bio je Fordov Superbrig, tj. kamper dug 7 metara, a uz Lumixa je tu bila i kompletna autorova obitelj.

Prvotni plan da se ode do obožavanog Tirola, zbog loše meteo prognoze zamjenjujemo alternativnom rutom – obilazak Toscane! Jipii!

Da bismo uhvatili prve reference, ljubazni domaćin, inače i vlasnih našeg novog mobilnog doma, odvodi nas iz matične baze Zaprešića, gdje smo preuzeli vozilo, do obližnjeg Šenkovca. Htio nam je čovjek razbiti iluziju da su agroturizmi i konobe autentična istarska ponuda, te da i Prigorje ima svoje skrivene adute. A bogme ih ima!

Nitko od nas nikad ranije nije probao novitete poput juhe od štrukli, narezaka sa stranica menija pod „nekaj za pregricnuti“, štrudli od šumskih borovnica, bilice koja reže sve ispod struka.....A ambijent tek....Kombinacija masivnog drveta, stare cigle i kamena. Predivno! Neki spoj alpske i mediteranske arhitekture...i zato vrlo posebno.

Cijene puno pristupačnije nego u Istri. Velki plus Prigorcima i Saši!

„Ohrabreni“ bilicom, opraštamo se od domaćina i odlazimo do obližnjih Termi čatež u kojima nalazimo svoju prvu, privremenu bazu. Noćenje. (na hotelskom parkingu, bez problema!)

Ujutro, niskih plus 12 Celzija. Nije za kupanje, što nam je bio naum, kao i izdivljati sve tobogane Aqualune.

Umjesto toga izvlačimo bicikle i kroz dvosatnu laganu vožnju obilazimo okolicu Čateža. Vozikamo se po tek pokošenom nasipu uz rijeku i uživamo u prohladnom zraku, prisjećajući se jučerašnje pržione od dana. Kakva promjena!

Ubrzo se temperatura popela na onu gdje je rekreativne aktivnosti rezonski zamijeniti onima koje se odvijaju na vodi. Trebalo je pratiti dječji ritam, a sačuvati kupaće gaćice od trenja po svim toboganima koliko ih je u Čatežu! Nekako sam to uspio izbalansirati, a ne kao lani kad sam ostao bez pola istih i tek su me potsmješljivi pogledi upozorili na činjenicu da je pola kupaćih ostalo negdje za mnom.

Iza 18 sati i dobrog obroka pakiramo sve u udobni kamper i krećemo put Toscane.

Po putu se upoznajem sa novim vozilom i jednim VRLO korisnim dodatkom koji se zove tempomat (kako mi je taj dodatak „legao“!). Maličke odlaze na zasluženi počinak, dok moja vođica puta zabavlja svog skipera...Ubrzo smo „pregazili“ Sloveniju po dijagonali (ne'š ti problema!) i kod Gorice ulazimo u Italiju, te nastavljamo, sad već dobro poznatim autoputem preko Venecije, Padove, Bolonje...

Iza Bolonje zaustavljamo na parkingu dobro osvjetljenog Autogrilla gdje drugi put noćimo. Ujutro se iz kampera osjetio intezivan miris Franck kave. Tanja je u akciji, a ja sam svoje kulinarske sposobnosti dokazao nabavkom svježih kroasana iz obližnjeg marketa. Uživamo u udobnosti koju nam kamper pruža, sad već daleko od pravog doma. U beskrajnoj koloni šlepera, autobusa, kampera... nastavljamo svoj put uskim, vijugavim autoputem Bolonja-Firenca. Koristan savjet: za ovu dionicu naoružajte se strpljenjem i zaboravite zadnje dvije brzine. Kakav promet! Zar na svijetu postoji toliko šlepera!?

Ubrzo izlazimo iz zadnjeg tunela i ukazuje se Firenza u svojoj punoj veličini. Odluka je da za posjet gradu odvojimo čitav dan, pa nastavljamo prema Sieni. Izlazimo sa autoputa u dio Toscane koji mi se činio najtoskanskiji, a to je Chianti. I pun pogodak! Krećemo se vijugavim cestama koje su naznaka interesantnog krajolika. Interesantnog, a opet tako poznatog! Pinji, lovor, višnja, masline, brajde... Dobro, 'ajde... puno više brajdi i maslina... A iza svakog đira čini mi se da ćemo ugledati i more. Pogađate, slično je, zbilja slično Istri.

Biljni svijet gotovo identičan. Jedino je boja zemlje bliže onoj na sjeveru Istre – glina. Vjerovatno je zato i svaka treća kuća ili neka trgovina ili pogon za proizvodnju terakote. U svim oblicima! Kao pitariji, vaze, kipići, ograde... Stotine oblika i masa obrta uz to.

Slučajno nabasasmo na memorijalno groblje američke vojske iz 2. svj. rata. Obilazimo ga jer podsjeća na ona iz krajeva holivudskih ratnih filmova, kad jedini preživjeli član divizije M dolazi odati počast palim suborcima. Šalu na stranu, jer joj tu ni nema mjesta, ali kad vidite da svaki onaj mramorni križ nosi i ime jednog čovjeka, shvatite tragediju rata i svetost takvog mjesta.

A kako je tek sve uređeno!

Trava kao na greenu golf terena. A veličina svega! I koliko, na žalost, tih mramornih križeva sa imenima mladića iz čitave Amerike... Na izlazu se upisujemo u knjigu posjetitelja, da pored svih onih "USA" stoji i jedno "Croatia".

Nastavljamo putem prema gradiću Strada di Chianti. Penjemo se ne tako blagom uzbrdicom i uskoro se ukazuje panorama kao na kartolinama koje smo slali u Hrvatsku. More brežuljaka, ali umjesto vode – beskonačni vinogradi. More vinograda i maslinika, a na vrhu svakog brežuljka – stancija. Spomenik, ljudskih ruku djelo.

Divimo se desecima, pa i stotinama hektara pedantno poslaganih vinograda. I stancijama. Vidi se da su to gospodarstava „od nekada“, pa još unaprijeđena. Vidi se tradicija i trud. Odlučujemo isprobati plodove tog truda i obilazimo jedno takvo gospodarstvo. Pri ulasku na njega mašu nam nasmijani, znojni težaci...

Krug je jednostavan, a otmjen. Posut je šljunkom (ni traga betonu ili asfaltu), sa puno proizvoda od terakote, iz kojih rastu palme, limuni, masline... Kroz otvorena vrata konobe dopiru mirisi vina i mame nas unutra, a u konobi stare vitrine pune domaćih proizvoda: pašti, fuži, marmelade, sušeno začinsko bilje, razne paštete, maslinova ulja, vina CHIANTI...

Slinimo i diskutiramo: “tko zna kakve su cijene, sigurno paprene!“ Ubrzo se pojavila domaćica i razbila nam predrasude. Vino kakvo hoćete od, pazi sad, 5 (slovima pet) do 7 (slovima sedam) eura! Ima, doduše, i barikiranih po 20, ali ova koja oni nude na vinskim probama i kojih se ne srame su od 5- 7 eura!!!

Ovo ponavljam i naglašavam jer je direktno vezano uz naslov teksta: Istra vs. Toscana. Cijene su, za razliku od naših istarskih, više nego povoljne. Poruka i pouka našim podrumarima: PRESKUPI STE!!!

Ako Chianti to nije, što je onda marka i provjerena kvaliteta?

I ostale namirnice su im pristupačnih cijena. Jedina zamjerka je što ne nude menu, već samo suhe nareske, ili što bi rekli naši prigorci „nekaj za prigristi“. Smještajni kapaciteti, bazen i sl. uz pesprijekorno uređenje i panoramski pogled, standard su koji se podrazumijeva. Sve u svemu, vrlo ugodno, dostupno svakome, a ne samo engleskoj i inoj eliti kao u Istri, drugo je naše zapažanje.

Nastavljamo dalje, a ljudi koje usput susrećemo i propitkujemo za razne informacije ljubazni su i susretljivi. Jedino se češkaju iza uha pri pogledu na našu registraciju.

Uskoro smo u Sieni, u kojoj obnavljamo sadržaj hladnjaka, uz propali pokušaj obilaska centra radi velikog nedostatka gotovo svih toskanskih gradova i gradića – parkirmog mjesta.

Ako ga i ima, toliko je daleko od centra da nas odbija i pomisao na šetnju po zbilja nesnosnoj žegi. Danas je, naime, oko 36 Celzijevaca! Ugodnije je parkirati na nekom panoramskom punktu i u hladu pinja prazniti sadržaj hladnjaka u kojem se sad već hlade i domaće toskanske prerađevine. Pa, bili bismo ludi ne konzumirati hladni chianti clasico po 5 eura. Zbilja je dobar! A tek nakon pečene vratine iz domaće padele, sa domaćeg špahera smještenog u kamperu domaćih registarskih oznaka!! To je pravi đir! Bolji čak i od đira u društvu stromića i Lumixa!

A lumix guta sve što vidi. Panorame, vinograde, zalazak sunca iznad St. Gimignana, Volteruu u sumraku... samo vino ne može... ali to može fotograf!!

Za kraj prvog dijela kratki rezime:

Tko je pobjednik, Istra ili Toscana? U nekim bitnim djelovima - Toscana. Ako je gledamo kao spomenik ljudskih ruku, količini agroturizama, količini obrađene površine, konkurentnosti cijena, nesumnjivo!

Ali ako govorimo o PRIRODNOJ LJEPOTI, netaknutosti, miru, ljepoti gradića, po meni je Istra ubjedljivi favorit, a onima koji drže da nema do Toscane poruka: Dođite u Istru i obiđite Grožnjan, Momjan, Boljun, Motovun, pa će vam biti jasno o čemu pričam.

Za naše enologe, vinare, podrumare, maslinare: pasajte jedan đir po Toscani ko niste, morete puno naučiti, a pogotovo kako da za dobar proizvod imate i dobre cijene! Ma ne „dobre“ k'o šta su, nego pristupačne!! Da vas se more pit, bez kiselog osmijeha na licu kad se od vas odlazi, a radi (pre)plaćenog ceha!

A u Istru ću se vratiti presretan zbog saznanja u kakvom lijepom zavičaju živim, no...

Vaš Maystor skyper