Dan 3. Ajaccio - Bonifacio - Sardinija

Nakon jutarnje gimnastike u vidu pakiranja motora, odlučujemo posjetiti centar grada.

Po GPS-u vozimo prema rodnoj kući nekog poznatog tipa koji je tu rođen. (toliko sam znao o ovom gradu prije dolaska!). Zabadamo se u neku uličicu u kojoj pobuđujemo interes lokalne mafije. Parkiramo se, a ja jednom tetoviranom, bradatom monstrumu na čistom korzikanskom, dizanjem obrva, postavim pitanje da li su motori i stvari tu na sigurnome.

On mi spuštanjem obrva i klimanjem glave potvrdno odgovori. Odmah sam dobio osjećaj da smo pod patronatom lokalnih i da možemo bezbrižno ići u razgledavanje.

Tu malo razgledasmo, razglednice poslasmo, ali kuću onog poznatog tipa ne vidjesmo, jer oni ne rade četvrtkom?!?

Po povratku sa razgledavanja, onaj bradati mi je opet obrvom dao znak da mi motore predaje u urednom stanju. Čovjek se angažirao u zaštitarstvu!

Kratko upoznavanje završeno je dvobojem između Saše i bradatog oko toga čija je brada duža. Korzikanac je pobijedio za dlaku, a slava neka mu bude napojnica.

Kakvi bi mi to turisti bili kad ne bismo pronašli najveći spomenik najvećem i najmanjem poznatom Korzikancu – Napoleonu! Doduše, utrošili smo na tu aktivnost ponešto vremena, ali smo zato uspjeli stati rame uz rame sa kipom tog velikana, smještenog u otvorenom mauzoleju na uzvisini iznad grada.

Sad ćete reći: „ovom se sve živo sviđa“, ali i Ajaccio ima neki svoj poseban šarm. Pun je drvoreda palmi i to ne samo uz more, već i u unutrašnjim ulicama. Nogostupi su od ceste odvojeni zelenom ogradom palmi, oleandera i drugih vrsta blitve. Ulice su uglavnom jednosmjerne, ali se nekako lako orijentirati i gradsku gužvu uspješno savladavamo i pored naših širokih bokova. (pod „našim“ mislim na motore!!).

Nakon razgledavanja grada drsko odrađenog motorima i nužno neophodne nabavke suvenira, isključivo mojom „greškom“ odlučujemo lokalnom cestom uz more krenuti put Bonifaccia.

Nakon skretanja za aerodrom koji se zove kao i pola stvari u gradu, mali uspon i odjednom panorama….aaaaaaaaaaaa……duge pješčane plaže ko iz Bejvoča, koje kao da pokušavaju zaštititi par krezubih stijena o koje se razbijaju valovi.

Bosim smo nogama kušali malo pijeska i krećemo. Mislili smo da nas čeka lagana, turistička vožnja takvom rivijerom, kao u američkim filmovima, ali Korzika nam se opet potrudila pokazati svu svoju raznolikost. Cesta se nakratko odvaja od mora, nadugo se penje i začas smo u taaaakvim brdima po kakvim još nikada nisam vozio. Gore-dolje, serpentine, hupseri… ma, svega. Pravi test za Stroma, tj. njegovo prirodno okružje. Uživam u vožnji i panorami, ne ide mi osmijeh ća sa lica. Ali se zato Saša muči provlačenjem Intrudera po takvoj cesti. Usprkos tome što ima zatvorenu kacigu, vidim da puše, daje mote da ga bole ruke, a krivinama se ne nazire kraj. Još se i nebo opet zaljubičastilo, pa sva ta brda koja nas okružuju izgledaju još strašnije!

Nakon cca sat i pol takve vožnje, izlazimo na glavnu magistralu, a ja svoj grijeh zbog „loše“ procjene želim isprati pomoću, sad već oduševljeno prihvaćenog Pietra piva.

Stajemo na prekrasnom mjestu gdje je obala opet sasvim drukčija. Ogromno okruglo, sivo-crvenkasto kamenje povezano crvenkastim pjeskom, a zapljuskuje ih čisto more…aaaaaaaa…

Saša ne izdržava i ide toćat noge u more. Ma, i okupali bi se mi, ali vjetar puše sumanuto.

Nastavljamo cestom koja me malo podsjetila na Jadransku magistralu, ali sa blažim đirima.

Tu treniram vožnju nagiba u zavoju doziranjem zadnje kočnice! O tome sam čitao, ali se nikad ranije nisam usudio nagnut pipnuti zadnju kočnicu. Radim od Stroma što god želim! U biti, želim vam dočarati koliko je taj asfalt dobar, a osjećaj sigurnosti je kao na Grobničkoj pisti (kao, ja znam kako je na Grobniku?!?). Voziti motor po Korzici ili Istri... to su dvije potpuno različite discipline.

Nakon sat i pol vožnje-uživancije i najave da smo pred gradom Bonifacciom ili Bunifazu (po korzikanski) ukazuje se naljepše ljudskih ruku djelo na dosadašnjem putovanju.

Pogled vas ne može ostaviti ravnodušnima. Otprilike kao da se neki stari model Startrek Voyagera spustio na vrh neke stijene. Grad na vrhu stijene, ali ne kao Motovun, već više kao neki izolirani samostani u Nepalu ili….šta ja znam….

Bez obzira na to gledate li sa kopnene ili sa morske trane, grad stoji na vrhu stijene, i ne možete a da se ne zapitate kako je to moguće. Litice su nagrižene erozijom i potkopane, pa vam se doista čini kako grad lebdi u zraku. Skrozo otkačeno.

Nakon što smo dopunili zalihe (da nas vjetar ne otpuše), ukrcavamo se na trajekt koji nas ima prevesti za Sardiniju.

Pozdravljamo se od prekratkog druženjem sa Korzikom uz konstataciju da sve što je lijepo kratko traje i da bi nam za bolje upoznavanje otoka trebalo barem sedam dana. A toliko vremena nemamo…

Tek po dolasku na Sardiniju i nakon prvih nekoliko prijeđenih kilometara, shvatili smo da na Korzici nigdje nismo vidjeli oznake Cimer-Ruma, pa ni agroturizama. I nakon što smo na Sardiniji ugledali prvu oznaku za agroturizam, odlučili smo u njemu okušati sreću i provesti noć. Krećemo u smjeru Porto Torresa .

Sardinija na tom potezu nema onako dobre ceste kao susjedi, ali ako želite osjetiti „šarm“ ceste route 66, možete slobodno i ovuda proći.

Možda iz razloga što su nas u jednom dućanu opomenuli da u određenim dijelovima Sardinije moramo biti oprezni, aludirajući na „ gente che vole rubare“, cijeli nam kvart izgleda surovo, napušteno i kao da će svakoga trena iz grma iskočiti 3 nabrijana Sarda sa skraćenim dvocjevkama. I ostatak ekipe se slaže da je tako. Na 50 km puta sreli smo 2 automobila.

Nakon jednosatne vožnje počinje padati mrak, a Saša uključuje Šteficu i daje joj borbeni zadatak: pronađi agroturizam! Malo nas je skrenula sa glavnih puteva, odvela nas u neka brda, malo nam je bilo hladno, ali pogodak je bio potpun!

Nastavak slijedi sutra!

Pozdrav sa Sardinije