9. i 10. dan: Dubrovnik – Zadar – Pula. Score = 3108 km!

Stoga moram nekako logično i završiti ovaj putpis. Pišem ga doma, pa već po tome možete zaključiti da se Marco polo nije opet nasukao (loša šala!).

Po dolasku u Bari bilo mi je glavno da „dobijem“ kartu i ukrcam se na brod. Plovidba je bila ugodna, a vreća za spavanje opet u funkciji. Pošto je jutro pametnije od večeri, ujutro sa svojim suputnicima počinjem kovati planove za dalji pokret.

Jer, iako je osjećaj da je Dubrovnik = dom, do doma ima još cca 700 km puta. Marco polo stiže u Dubrovnik u 7 ujutro, a u Split, dokle imamo karte, u 19 h. Provesti cijeli dan na brodu za tih 250 km?

Odlučujem se za iskrcavanje i nastavak puta cestom, jer mi je ionako na umu bilo posjetiti rodbinu, koja je stigla iz Australije i momentalno se nalazi u Zadru.

Inače ne bi bilo šanse da napustim ekipu. Sale i Tanja išli bi direktno u Zagreb, jer ponedjeljak je – radni dan.

Oni odlučuju da dan na brodu iskoriste za kuliranje. I tako se tu naše osmodnevno druženje prekida, a ja put Zadra nastavljam sam.

Jedan od razloga zbog kojeg su moji Zagrepčanci tako odlučili bilo je i mrko nebo iznad Dubrovnika. Sve je mirisalo na kišu. Ja se sam sebi čudim što sam bez imalo straha, za razliku od inače, usprkos vrlo vjerojatnoj kiši nonšalantno krenuo na put. Što ti je trening!

Nisam stigao ni do visećeg mosta, a sr..je je već počelo padati... i tako sve do Šestanovca.

Tu se odlučujem za tehniku sa Korzike, pa skrećem sa magistrale u brda, prema autocesti... u nadi da je sa druge strane suho.

I bilo je suho, ali eto još gore stvari u vidu jake, pa i orkanske bure.

Do odvojka za Benkovac nisam brzinu mogao podignuti preko 100 km/h. Glava kao u centrifugi, kao kad space shuttle polijeće . Oko 14 h sam za stolom kod rodbine i ostatak dana provodim u ugodnom ćaskanju sa ljudima koje nisam vidio 12 godina.

Sutradan po staroj magistrali nastavljam po idealnom vremenu. Prvi je dan toura u kojem osjećam da su rubovi kacige mokri od znoja: prvi dan pravoga ljeta.

Sa totalnog juga i 23 stupnjeva stižem na sjever sa njegovih 30 Celzijevaca. Koja luda klima. Btw, malo prije sam vidio da je u Agrigendu prije par godina u ovo doba zabilježena rekordna temperatura na kopnu od 48,5 Celzija!

Potaknut time, gledam putnu kartu i iznenađen sam spoznajom da smo se vozili po paraleli koja prolazi i kroz Tunis, te južnu Grčku! Bit će da smo zbilja sa velikom dozom sreće prošli krajnji jug Europe.

Pula me dočekuje pod top-temperaturom!. Aaaaaaaaaa....moja draga Pula. Kezim se od sreće zbog povratka. Na pulskoj obilaznici dižem pokretni dio flip kacige, da se nagledam svoga davno napuštenog grada, a u nakežena usta doljeće mi ogromna buba. Po okusu sam konstatirao da je riječ o zelenom martinu. Puj!!!

To me podsjetilo na neke mlađe dane, kad sam se Emzom nakon 2000 prijeđenih kilometara vratio doma i spucao se preko komada cigle pred kućnim pragom.

Konačno sam u svom dvorištu, uz prekrasan osjećaj općeg zadovoljstva, što zbog sretnog povratka, što zbog obitelji u zagrljaju, a što zbog prekrasnog đira koji sam odradio.

A koji je to dobitak!! Sve ono što sam po odlasku izgubio, sad se višestruko vratilo.

I zato se isplati malo otići ća!!

Čovjek se nekako resetira, shvati koji su životni prioriteti, kamo pripada, što mu nedostaje i da je samo doma – doma!

Da, postoje lijepi krajevi, na svijetu postoji brdo ljudi, ima dobre klope, većih planina,

srdačnijih ljudi, prozirnijeg mora... ali doma je najljepše. I zato ti Putovanje hvala!

Zahvalio bih i suputnicima, Tanji i Saši, koji su me „muški“ istrpili i omogućili mi da u putovanju dodatno uživam, jer u dobroj kumpaniji je sve nekako slađe.

Njapi kapa dole za medijsko pokroviteljstvo uz žaljenje što sa nama nije bilo njega i njegova Pentaxa, jer bi, tamo gdje smo bili, imao dosta posla.

Zahvalio bih i svim sponzorima, da ih redom nabrojim: Ja......!?! Neka se ne naljuti neki ako je nespomenut, previše sam uzbuđen. Hvala i čitateljima koji su nas pratili uživo i nemojte nam zavidjeti... vama su šoldi ostali u žepu!

A mi moramo ispočetka. Zapeti vrijedno da bi se nešto slično opet moglo ponoviti.

To mi je sad jedna od želja koje ću pred Božić poslati Djedu Mrazu.

„Dragi Djede... ja bin stija ove godine, sa motorom pasati................Motor mi ne moraš dati,

ali za benzinu i klopu te molim skromni iznos od.........! Unaprijed zahvalan, uz obećanje da ću biti dobar.....tvoy Maystor“.

Fotografije