Vampirske noći u Kringi: Rehabilitirati Mariju Radoslavić

David Ivić, Slavko Kalčić i Davor Šišović

Mariju Radoslavić, svetvinčentsku travarku, koju su pod optužbom da je vještica spalili 1632. godine u Savičenti, što je čini posljednjom spaljenom istarskom vješticom, trebalo bi rehabilitirati na kulturnom i turističkom planu, zaključak je još jednog križanskog književnog susreta koji se odigrao u caffe baru Vampire.

Povod ovakvom zaključku bilo je predstavljanje romana «Ognjenica za černisu» (Lomača za vješticu) autora Slavka Kalčića koji prati sudbinu nesretne istarske žene osuđenu od strane ranonovovjekovnog istarskog društva na okrutnu smrt. Krivnja joj je bila u tome što je ljude liječila kombinacijom češnjaka, kadulje (kuša) i crnog kuhanog vina te što je time, slučajno ili ne, ozdravila bolesnog čovjeka.

«Marija Radoslavić je bila nevina žrtva montiranog procesa, pučanka učena ili priučena u travarstvu koja je time predstavljala opasnost za autoritet vlastodržaca», kazao je tehnički urednik i ilustrator knjige David Ivić, dok je moderator večeri, novinar Glasa Istre i književni kritičar, Davor Šišović ustvrdio da je pisac u knjizi uspio dešifrirati stanje kolektivnog duha odnosno opću psihozu naroda nastalu pred opasnostima rata i kuge.

Sam autor smatra da se «ni jedan voganj ne more sam nažgati», pa je tako «neki mora hititi iskru u narod», a za to su dovoljan autoritet u to doba imali samo «pop, učitelj i medig».

Tijekom književne horor večeri u ispunjenom prostoru gostionice razvio se razgovor o prirodi ponašanja mase, kao i o stoljetnim mehanizmima održavanja vlasti kroz strah i trepet, svojevrsni horor, koji se nekad manifestirao sohama (vješalima), dok se danas u demokratskim društvima koriste blaže metode.

Osim što se oslanja na povijesne činjenice i ličnosti vrijednost «Ognjenice za černisu» je i u tome što se radi o prozno djelu na čakavskom narječju što je zaista rijedak slučaj. Pisana je na autorovoj materinjoj južnoistarskoj, roverskoj (Juršići) čakavici, pa je moderatora Šišovića zanimalo koliko je dijalektalno pisanje zahtjevno i što u slučaju kada na čakavštini nema riječi za apstraktne ili suvremene pojmove.

«Prozu na čakavštini je teško pisati, jer ju je odavno pregazila štokavština», odgovorio je Kalčić koji u krajnjem slučaju posegne za kreiranjem čakavske riječi koja osim što mora biti logična mora imati postojeći korijen u riječima čakavskog narječja.

Moderatora Šišovića je zanimalo što Savičentini misle danas o Mariji Radoslavić i njenoj valorizaciji na način primjerice na koji je to učinjeno s obilježavanjem pobjede nad križanskim vampirom Jurom Grandom na što je Kalčić kazao da za to «nema njuha», ali da bi rehabilitacija Marije Radoslavić mogla potaknuti otvaranje svetvinčentske biljne ljekarne te razvijanje zdravstvenog turizma. (A. DAGOSTIN)