Maksim Mrvica – hrvatski Liberace

(Izvor:A.Bobinsky(hej))Prije nekoliko godina, nakon što sam odslušala Maksima Mrvicu kako u sklopu Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a svira solističku dionicu II. koncerta za glasovir i orkestar u c-molu Sergeja Rahmanjinova, napisala sam glazbenu kritiku pod nazivom “Maksim nije mrvica”, aludirajući na kontradikciju između imena i prezimena koju su proročanski smislili roditelji mladog pijanista.Već je tada Maksim bio kontroverzna osoba: dok su neki bili fascinirani njegovom “karizmom”, drugi su bili skeptični, ne samo zbog nekonvencionalnog oblačenja, čestih promjena boje kose, piercinga i naglašenog scenskog elementa u svirci, već i zbog naznaka, tada još tek u nastajanju, “nečeg krivog” što se pojavljivalo u razvoju nadarenog Šibenčanina. Dobro pamtim pitanje svojeg znanca (inače kemičara, koji - iako nije profesionalac u glazbenim vodama - vjerojatno najbolje poznaje mlade hrvatske ozbiljnoglazbene naraštaje i čije bi riječi trebali slušati svi profesori, kritičari i “kritičari”) upravo nakon koncerta na kojem mi se Maksimova svirka dopala: “Ma tko tog malog gura?”

Godine su prošle, a Mrvica je – navodno - konačno postao Maksim: hrvatski ženski časopisi poput Glorije pišu o njegovim bjelosvjetskim uspjesima. Je li Maksim Mrvica novi Ivo Pogorelić? Nije. Maksim je nešto puno gore od negdašnje stvarne i velike zvijezde, a danas ocvalog pijanista koji, nakon godina poraznih kritika u inozemstvu, u Hrvatskoj još uvijek drži krug kritičara koji mu je naklonjen. Maksim je hrvatski Liberace (za neupućene: Wladziu Valentino Liberace, pijanistički kralj kiča koji je uglavnom nastupao u Las Vegasu do smrti 1987. godine) i nažalost, suprotno mojoj prvotnoj procjeni - ipak je mrvica.Kako je Maksim stigao do Glorije? Ne osvajanjem nagrade Čajkovski, niti bilo koje ugledne svjetske ili europske pijanističke nagrade. Na stranicama najčitanijeg ženskog časopisa pojavio se zbog ekstravagantnog izgleda i “umjetničkog” povezivanja s gospodarom glazbenoga kiča u Hrvata - Tončijem Huljićem.

Naime, nakon navodnog svjetskog uspjeha koji je postigao skladajući nekoliko brojeva za CD što ga je izdao ženski gudački kvartet “Bond” uz usrdnu pomoć producenta – stanovitog Mela Busha kojeg je teško pronaći čak i na internetu, Huljić je nanjušio želju za slavom ekstravagantne mrvice i povezao ga s Bushom (kojeg u nastavku teksta ne treba miješati s predsjednikom SAD-a Georgeom W.). Nakon još nekoliko piercinga i razvikanog potpisivanja ugovora za EMI, Maksim se pridružio tzv. crossover umjetnicima poput najslavnije među njima, danas već zaboravljene Vanesse Mae i spomenutog kvarteta “Bond” te počeo masakrirati najpoznatija djela klasike.

Tako ga u spotovima možemo gledati kako izvodi “Bumbarov let” Nikolaja Rimskog-Korsakova, 1. stavak hiperpopularnog glasovirskog koncerta u a-molu Edvarda Griega ili temu iz filma “Exodus” u jezivim aranžmanima s huljićevsko-bushovskim zahvatima kojima dominiraju agresivni bubnjevi i glazbeno pojednostavljene glasovirske dionice kojima se samo naglašava Maksimova tehnička sprema, dok se o muzikalnosti niti podsvjesno ne razmišlja.

Sam se Maksim pojavljuje odjeven u crnu kožu, spretne su mu ruke sapete kožnim trakama, a prsti opterećeni golemim srebrnim prstenjem, što zasigurno otežava svirku, ali kome je to važno? Curice vrište – u Hong Kongu, Koreji, Japanu, Maleziji i Indoneziji te ostalim razvijenijim zemljama južne Azije. Kao što je Vanessa Mae plijenila više izgledom i briljantnom tehnikom nego muzikalnošću, tako i Mrvica privlači izgledom, atraktivnim scenskim nastupom i odjećom, kičastim spotovima (onaj za “Exodus” snimljen je u naoko razrušenom okružju s nekoliko ne baš dobrih plesača), uz obvezan izraz lica “patnika za glasovirom”. Maksim je, naime, nakon albuma “Geste” koji nazivam njegovim oproštajnim, jer se radi o njegovoj posljednjoj pažnje vrijednoj snimci ostvarenoj za zagrebački “Cantus”, na kojem je odlično izveo minijature suvremenih hrvatskih skladatelja (Mladena Tarbuka, Antuna Tomislava Šabana, Dubravka Detonija, Ive Josipovića, Sanje Drakulić, Srećka Bradića, Krešimira Seletkovića i Frane Paraća) snimio i album “The Piano Player”, koji su njegovi menadžeri prodali još dvaput – u verzijama “The Piano Player Hong Kong Version” i “The Piano Player Korean version”, iz njega je napravljen i DVD, a bogme i dvije “singlice” – “Croatian Rhapsody” i “Exodus”. I sam Maksim u intervjuima s ponosom navodi album "Geste" jer mu je jasno da je to najkvalitetnije ostvarenje u dosadašnjoj karijeri.

Na albumu "The Piano Player" – inače, uz “Storm” Vanesse Mae, udžbeniku crossover kičeraja - nalaze se varijacije na Haendelovu i Chopinovu glazbu, tema iz filma “Exodus” i “Hrvatska rapsodija” – sve u aranžmanima Huljića napisanima ekskluzivno za Mrvicu.

Na internetu se može naći podatak da je posljednji Mrvičin koncert u Hrvatskoj privukao publiku u kojoj je 75 posto slušatelja bilo mlađe od 30 godina, što bi trebao biti pozitivan znak – Maksim je još jedan u nizu velikana (Domingo, Pavarotti, Carreras) i “velikana” (Vanessa Mae, kvartet “Bond”, pa i Jean Michel Jarre) koji klasičnu glazbu navodno približava mladima. Korisno je da njegov fan club nudi i obavijesti o Hrvatskoj, o hrvatskom jeziku (nazivima brojeva, dana u tjednu, oslovljavanju, pozdravima i osnovnim frazama kojima se stranac može poslužiti ako se želi približiti svojem idolu). Na istom sam siteu saznala da se ubrajam u “maksimiste” – to su oni koji diskriminiraju Maksimovo umijeće i zaslužili su pogrdni: “Boooooo!” Među Maksimovim su obožavateljima ustanovljeni i izrazi poput “maknetic” – snaga koja pojačava vezu između Maksima i njegovih obožavatelja, “makracles” – čudesa koja Maksim stvara za svoje ljubitelje, “mrvicaitis” – stanje kad netko poludi za Maksimom, “makcessories” – spomenuto prstenje i kožne trake koje Maksim nosi dok svira te mnogi drugi izrazi, koji su na dotičnom websiteu redom zaštićeni copyrightom. Njegovo se prezime, uči nas internet, izgovara kao “Máravitsa” sa tzv. rolanim “r”. Što to prezime na hrvatskom jeziku znači – nitko nije napisao.

Bogovi, čuvajte nas! Kao da nam nije dosta stadionskih koncerata na otvorenjima nogometnih prvenstava na kojima su pjevala spomenuta tri tenora, raznih Vanessa i izmišljenih veličina koje je u hrvatskim medijima stvorio Tonči Huljić, susrećemo se s uništavanjem nekad darovitog mladića, danas ozbiljnog, oženjenog muškarca koji se približava tridesetoj (rođen je 1975. godine) i koji se svjesno približava statusu hrvatskog Liberacea. Jer - je li zvijezda kiča odjevena u kožu, tetovirana i izbodena ili nosi kostime urešene perjem – svejedno je.