Potisnuti muški homoseksualizam u žena

Zgrožujuće, šokantno,
nevidljivo i istinito.

Stoljećima postoje razna nagađanja o podrijetlu ljudskoga zla. Od poganskih zloduha pa sve do genetskih teorija.

Pojedincu ga smatraju posljedicom izbora, određeni poriču njegovo postojanje i sve pripisuju ljudskoj nesreći, dok postoji i skupina koja vjeruje u "gen zla'' , odnosno da se čovjek kao zao rađa ili ima genetske predispozicije to postati.

Navedene su tri teorije samo pravci pristupanja ka jednoj, jedinoj istini od koje se ljudi postepeno udaljuju suvišnim detaljiziranjem i razvijanjem vlastitih, induktivnih nagađanja. Umjesto odvajanja, potrebno je sve grane pristupa razmotriti i doprijeti do jezgre iz koje su potekle budući da je u njoj zatočena istina, za mnoge nedokaziva, upravo zbog svoje nevidljive naravi.

Pravi izvor ljudskoga zla krije se u poremećaju libida, odnosno u pretvaranja libida u agresiju, što se može usporediti sa zdravom stanicom koja se pretvara u tumorsku. Svakako, agresija je prirodna i normalna sastavnica zdrave ličnosti budući da ima svoju značajnu ulogu u preživljavanju, ali kada pređe granicu zdravoga, odnosno kada agresija postane temeljna i prevladavajuća sastavnica osobnosti te pritom značajno ošteti superego, tada um postaje psihopatski. Jedna od glavnih karakteristika psihopata je upravo ta što ne posjeduju superego (izvor svih moralnih i etičkih načela, te ideala).

U ovom ću tekstu predstaviti jedan vrlo čestih izvora ljudskoga zla. Izvor koji je nevidljiv za ljudsko oko.

Započet ću pričom.

Jednom sam poznavao mladića homoseksualne orijentacije. Čovjek je bio iskren, moralan, vrlo inteligentan, visoko obrazovan i kreativan, stoga sam mu poklonio svoje prijateljstvo. Poštovao je moju heteroseksualnu sklonost, stoga me smatrao isključivo prijateljem. Povjeravali smo se jedan drugome i često se družili. Nakon određenog vremena, dobio sam priliku upoznati njegovu obitelj. Otac, djed i baka (s očeve strane) bili su iznimne dobrote, upravo poput njega, dok su sestra i majka bile vrlo pokvarene naravi.

Nisu posjedovali moć divljenja tuđem uspjehu, već su se radovale tuđim tragedijama i neuspjesima, izbjegavale su kontakt s ljudima, gotovo nikad nisu izlazile iz kuće i nikada ih ništa nije moglo razveseliti. Pri svakom odnosu sa sretnim stvarima, lice im je poprimalo neprirodan osmijeh, a zjenice su se stiskale. Često sam se puta trudio uspostaviti dobar odnos sa njima, ali što sam im više pristupao, to su bile zločestije prema meni kao i prema svima ostalima.

Proveo sam dvije godine družeći se s tom obitelji. Ponekad sam razmišljao o tome kako su te dvije žene takve iz razloga što su imale teško djetinjstvo, mukotrpan život ispunjen patnjom ili da su i same bile žrtve sociopata ili nepreboljene ljubavi. Uspostavila se da nije tako.

Dugo nisam mogao pronaći razlog njihova antisocijalnog ponašanja.

Poznajući određene smjerove pristupa ličnosti, trebao je to biti jedan od navedenih uzroka, ali nisam ga pronalazio. Dobro objašnjenje za podrijetlo njihova poremećaja nije postojalo, stoga sam odustao od traganja za njime.

Nedugo zatim, na svoje sam iznenađenje dobio poziv na krštenje. Sestrična mog prijatelja rodila je sina i odlučila ga ispuniti prvim sakramentom.

Prihvatio sam poziv.

Ukipio me prizor koji sam ugledao. Istog mi je trena otkrio sve neotkrivene odgovore.

Prijateljeva su tri rođaka s majčine strane također bili homoseksualci (javno deklarirani), dok je njihov otac, odnosno brat njegove majke, također tako djelovao. Supruga mu je nosila kratku kosu i odijevala se kao muškarac. Čitava se situacija kristalno razjasnila.

Žarulja mi je blicnula u glavi i rasvijetlila mračni kut uma u kojem je bila skrivena istina.

Sestra i majka nisu bile ,,One''. Obje su zapravo bile ,,On''.

Priča je izmišljena iz razloga kako bih najbolje prikazao ovu vrstu poremećaja. Te su mi osobe doista poznate iz stvarnoga života. Riječ je o ženama koje pate od potisnutog muškog homoseksualizma. One posjeduju podsvjesnu potrebu da uđu u drugoga muškarca spolnim udom, ali njihovi im fiziološki uvjeti ne dozvoljavaju to. Iz tog razloga, riječ je o seksualno frustriranim osobama, odnosno osobama s poremećenim libidom koje mrze čitav svijet iz razloga što ih je stvorio zatočene u ženskom tijelu. Obrambeni mehanizmi njihove potisnute frustracije upravo su agresija i auto-agresija. Mrze sebe jer su žene, mrze muškarce budući da oni predstavljaju njihove neostvarene seksualne objekte, te ostale žene.

Poremećeni libido uništava superego, što je uzrok njihovom nepoznavanju morala, nemogućnosti empatije i radovanju tuđim nesrećama.

Njih ništa ne može razveseliti budući da je svaka želja potkovana seksualnim nagonima, a njihov je od rođenja zatočen, stoga nemaju iskonsku moć uživanja.

,,Muškarci zatočeni u ženskom tijelu'' najčešće pate od anti-socijalnih i emocionalnih poremećaja koji su se razvili u njihovom djetinjstvu budući da je tada njihova seksualna dezorijentiranost stvorila vjerovanja kako su oni zapravo otpad ovoga svijeta. Dakle, zbog neostvarenja (nepoznavanja) podsvjesnih želja, nisu mogli izrasti kao zdrave ličnosti . Takve osobe ne poznaju prijateljstvo ni ljubav jer ih nikada nisu mogli razviti, odnosno nikad nisu razvile superego.

Posebno naglašavam, homoseksualizam nije bolest. Prema Freudu, čovjek je biseksualno biće. Ovdje se prvenstveno govori o frustracijama te o neostvarenju izvornih želja i potreba, što može imati teških posljedica na mentalno zdravlje. Potisnuti homoseksualizam suprotnog spola onemogućava osobi da bude ono što ona zapravo jest. Najveći je problem takvih osoba u tome što nisu svjesne svoga iskona i nikada ga nisu pronašle.

Osobe koje su promijenile spol čisti su dokaz potisnute seksualne naravi: fiziološki im nije omogućeno da svoju seksualnu narav dožive. Neke žene, na kojima je izvršena promjena spola, kasnije su postali muški homoseksualci. Tada su dobile priliku postati zdrave i sretne osobe.

Kao i jedan od temeljnih dokaza može poslužiti i hormonalni omjer u žena koje pate od ovoga poremećaja. Njihov je hormonalni omjer jednak kao i kod muških homoseksualaca koji nose svoju biološku predispoziciju za tu seksualnu sklonost.

U priči sam nastojao prikazati vrlo često ponašanje u žena koje su zahvaćene ,,nepravednom raspodjelom spolova'' . Govorio sam o obitelji u koju je s majčine strane prenesen gen homoseksualizma. Dok je sin to mogao postati, njegova majka i sestra nisu.

Umjesto toga, one su rođene sa ,,seksualnim invaliditetom'' koji je kroz odrastanje prerastao u emocionalni.

Prijatelj homoseksualac prikazan je kao mlada, mentalno zdrava, moralna i inteligentna osoba budući da je kroz život osjetio što uistinu želi te je to i postao. Njegova sestra i majka ostale su zatočene, odnosno, izvor njihova postojanja i potreba strpan je u tamnicu najdubljih dijelova podsvijesti.

Iza svake frustracije, krije se neostvarena želja.

Kada je seksualnost neostvariva želja, tada je naše postojanje frustracija.

Kada je postojanje frustracija, naš moralni dio umire.