Seksualno licemjerje

Gotovo je svaki muškarac doživio to da u gradu susretne ženu s kojom je imao spolni odnos, u društvu nekog drugog muškarca, najčešće njezinog dečka ili supruga. Nakon što ga je žena primijetila, spustila je glavu i počela ga izbjegavati.

Takve su situacije danas vrlo česte. Postoje i muškarci koji će ignorirati bivšu spolnu partnericu, ali su takvi slučajevi daleko češći u slučaju žena.

U nastavku saznajte zašto.

Započet ću sa poviješću bračne institucije, odnosno odgovorit ću na pitanje kad je i zbog čega brak nastao?

U prapovijesti, dok su ljudi živjeli kao plemena u pećinama, privatno vlasništvo nije postojalo. Imovina je bila zajednička, kao i spolni partneri. Svaka žena plemena bila je svačija žena u svakom smislu. Tada sram od spolne prošlosti nije postojao.

Kada je izmišljeno privatno vlasništvo, muškarci su ženama zabranili promiskuitet zato da bi točno mogli odrediti tko je čiji nasljednik. Tada je izmišljena institucija koju danas zovemo brakom. Kasnije su ga religije uredile po svojim načelima, što je vrlo doprinijelo razvoju ,,seksualnog srama'', ponajviše u monoteističkim religijama.

Ta povijesna činjenica dokazuje kako je čovjek u svom iskonu promiskuitetna vrsta. Danas veliki broj ljudi, naročito žena, bivše spolne partnere doživljava kao opasnost, nelagodu i prijetnju. U tim osobama prepoznaju ,,crni'' dio svoje prošlosti i ta im osoba predstavlja psihičku vezu s tamnim i neoproštenim djelom sebe, što je, naravno, posljedica osude okoline nastale onda kada je izmišljeno privatno vlasništvo i nastavile evoluirati do dana današnjega. Stoga bivši seksualni partner nije neprijatelj, budući da je sram od spolne prošlosti nametnut i izmišljen. Uostalom, problem treba potražiti unutar sebe i postaviti pitanje: Zašto u meni postoji seksualno kajanje i sram?

Dio odgovora na to pitanje može se pronaći u evolucijskom objašnjenju. Muškarac je stvoren da bude lovac što je u povijesti i bio, dok je žena najčešće bila sakupljač plodova. Zbog toga postoje pogrešna objašnjenja muško-ženskog odnosa, gdje se muškarca tretira kao lovca, a ženu kao lovinu. Primjer takvog iskrivljenog muško-ženskog odnosa nalazi se u rečenicama: ,,Muškarac je taj koji uzima, a žena ta koja se daje''.

Muškarac je, iz gore navedenih razloga, ženi zabranio promiskuitet, što se itekako reflektiralo na razvijanje seksualnog licemjerja sa obje strane, stoga, seksualno je licemjerje mentalna tvorevina koju pojedincu nameće društvo.

Drugi dio odgovora je u spolnom odgoju djeteta, koji je dječacima daleko više posvećen, dok se djevojčicama nesvjesno uskraćuje.

Majke se često vole šaliti na račun dječakova spolna uda i često mu daju različite simpatične nazive, dok je djevojčicama ta vrsta seksualnog odgoja uskraćena, iako je jedan od temelja razvoja seksualnosti u odrasloj dobi. Doslovno, uskraćivanje takvog odgoja, u gorim slučajevima može dovesti do toga da se žena započne sramiti toga što je žena. Stoga je taj dio razvoja društva bio jako nepravedan prema ženama.

Kada se navedena dva faktora uzmu u obzir, dolazimo do zaključka da smo okruženi lažnim uvjerenjima i poremećenim seksualnim moralom.

Stoga, ponavljam, seksualni je sram nametnut. Kada kod određene osobe seksualni sram preraste u ponašanje, dakle u laž prema sebi i svom partneru, tada govorimo o seksualnom licemjerju. Seksualni se licemjeri boje priznati istinu iz razloga što su zatočeni u društvu predrasuda, koje su najčešći sa muške strane, a iza licemjerja krije se strah od toga ,,Kako bi njihov suvremeni partner prihvatio istinu, posebno ako je to bio seks na samo jednu noć''. Ili na koji će ih način okolina prozvati?

Postoje brojni parovi čiji je odnos temeljen na seksualnom licemjerju, što svakako prelazi u invaliditet emocionalnog odnosa.

Potrebno je naglasiti kako su određeni muškarci skloni hvaljenju svojim seksualnim ,,uspjesima'', dok su žene tome daleko manje sklone.

Današnje društvo u nas teži ka liberalizmu. Stoga, smatram kako je o temi seksualnog licemjerja i više nego potrebno razgovarati u javnosti.

Svakako, postoje i brojni pojedinci i parovi koji imaju slobodan svjetonazor i koji seksualnost prvenstveno prihvaćaju kao jednu od temeljnih ljudskih potreba, a ne kao socijalnu predrasudu.

Takvi bi ljudi trebali biti idoli ne samo liberalnog društva, već oslobođenja od izmišljenog seksualnog srama.

Dragi čitatelji i čitateljice, neka vas ova tema ne zabrinjava. Ovaj je problem toliko čest da ga je okolina prestala viđati kao problem, iako je on po svakoj definiciji problema uistinu problem, budući da stvara emocionalne teškoće. Cilj mojeg članka bio je taj da otkrijete istinu te da svoju seksualnost gledate kao primarnu potrebu čovječanstva. Kao što se ne sramite toga što udišete zrak, isto se tako ne treba sramiti seksualnosti, odnosno seksualne prošlosti.

Želim da probudite iskone svoje prirode, temelje ljudske slobode i prava, koje vam je društveni sustav uskratio. Znam, neki su i sami postigli pobjedu nad nametnutim osjećajima krivnje od onoga što smo u svom izvoru, ali svakako, smatram da je dobro govoriti o toj temi.

Današnja je okolina poput novog ledenog doba u kojem su ljudske duše smrznute. Budite jaki i otopite santu leda u kojoj ste zatočeni.

Borite se. Jer, istina je iskonski pojam čovjeka, a laž samo hrpa izraslina na njoj. Izvorna je istina skalpel koji reže izrasline te uz dovoljno znanja uvijek pobjeđuje, odnosno ,,odstranjuje'' laž.

Za kraj, želim od svega srca zahvaliti svom dragom treneru ultimate fighta Valentinu Venturiniju koji me potakao na to da progovorim o ovoj temi.