Buraz s burze

- Zdravo buraz! - netko me lagano lupio po leđima taman dok sam naginjao predzadnji srk makijata - je l' slobodno, čekaš nekog?

Sjedio sam na terasi kafića na miru upijajući duge, tople zrake sunca koje će, kako rekoše meteorolozi, trajati još samo danas. Bio je petak, zadnji dan netipično toplog studenog, prošao sam već svih troje dnevnih novina koje su bile na raspolaganju u kafiću i uvijek se iznova čudio kako i zašto u različitim novinama čitam o istim stvarima… malo drugačiji format, drugi potpisnici članaka, a čak su se i neke slike znale poklapati… Imam danas još samo dva zadnja sata kod komercijalista, oni nisu naporni, kod njih slobodno mogu i malo zakasniti. Ali kuda ja odlutah – pa pojavio se čovjek!

- Ecce homo - veselo ga pozdravih - pa otkud ti, sjedni, sjedni, nikog ne čekam!

Bio je to moj stari prijatelj M. To 'buraz' bilo je naše generacijsko, prepoznatljivo međusobno oslovljavanje. U istu kategoriju ulazili su još i termini 'bracika' i 'kum' – zajedno smo studirali, a nakon faksa smo jedno kratko vrijeme čak i radili u istoj školi. On je poslije otišao raditi kod privatnika, radio je u nekim novinama, pa u tiskari, bio u nekakvom marketingu. Nikad mu nije baš odgovarao taj ujednačeni i predvidljivi ritam u školi, tavorenje na državnim jaslama u istom platnom razredu. On je uvijek od života čekao i tražio nešto više, k'o Vaso Ladački, tražio je neke velike projekte, posvud je vidio nekakav mogući biznis i veliku zaradu za koju je mislio kako je upravo njemu predodređena. No, bar koliko znam, još ništa od toga. Zadnje što sam čuo o njemu… hm, mislim da je bio direktor neke marketinške agencije i vjerujete rijetko ga se moglo vidjeti petkom dopodne na kavi… crnčio je onako zapravo, od jutra do sutra!

- Ma eto me, malo još završavam neki godišnji i onda odoh na burzu… - dodao je.

- Ma daj, ideš u Zagreb - naivno pomislim - otkud ti u financijskom sektoru?

- Ma ne ta burza, buraz... idem na onu pravu, za nezaposlene… od ponedjeljka, ne, ustvari od sutra, da, sutra je prvi!

- Zezaš!?!?

- Ne, ne zezam, na žalost!

- Kako? Ma šališ se sigurno - još uvijek mu nisam vjerovao, pogotovo stoga što mi nije djelovao skrušeno, bio je onako nekako više light nego dark.

- Ozbiljno ti govorim… otfikarili me, nisam više bio u tijekovima… preraspodjela, klanovi, racionalizacija… godine, znaš kako se to sve sad radi!

- Ne znam, nasreću, a ti, što ćeš sad?

- Pa na burzu, rekoh ti. Čovjek mora svašta probati. – Sarkastično se nasmijao, poput onog obrijanog iz Plesa - Prvi put mi je, nadam se da nije i najteži. Bio sam već danas gore kod njih pokupiti neke informacije, ali tip koji to radi uzeo je slobodan dan – moram tamo opet u ponedjeljak. Vidio sam na oglasnoj ploči podatak da na današnji dan ima 347 047 nezaposlenih. Utvaram si, kako bi rekao Ćiro, da sam danas ja baš taj tristočetrdestsedamtisućačetrdestsedmi nezaposleni.

- I onda? – ponovim glupo, znao sam da su mu djeca na faksu, a žena radi u nekoj građevinskoj firmi. A i sami znate u kakvoj je tek banani građevina…

- A ništa, tražiti dalje! Navodno ću čak 15 mjeseci dobivati neku naknadu, budući da imam već preko 25 godina staža. Naravno – ako ne nađem posao u međuvremenu, ili mi ga oni nađu! Ne bih ni znao da sam toliko dugo radio da sad nisam dobio otkaz. Taman smo, vidiš, ni ovamo ni onamo!

- Baš smo jaka generacija, da ne kažem nešto gore. Čuj ako bude kod nas u školi nešto…

- Ne znam – mahnuo je rukom i slegnuo razočarano ramenima - ne znam ni sam što misliti o svemu – bojim se još razmišljati o svim posljedicama. Djeca dolaze za vikend, neću im ništa reći, pustio sam još ovaj vikend da žive u neznanju… upalit ćemo prvu svijeću… hahahaha - usiljeno se i namjerno glasno smijao - od ponedjeljka ću… vidjeti… možda… hvala ti svakako…

Malo se izgubio u nekim svojim lutanjima, ali pomoglo je to njegovo mahanje rukom. Bar je došao konobar. Taman kad treba - pomislio sam.

- Izvol'te gospodo!

- Jaka smo ti mi gospoda - reče mu M – 'oćeš ti još nešto? – upita me.

- Ne, ne, samo ti naruči, u rundi si…

- Koreto - malo potiho reče.

Vidiš što marketing napravi od čovjeka, bezobrazna mi misao prođe glavom.

- … žurim, imam još dva sata… - platio sam i krenuo dok je M izabirao novine s police iza sebe – … daj javi se…

Požurio sam u školu. Izgledalo je, sad kad o tome razmišljam, kao da sam htio što prije otići što dalje od M-a, kao da je bio, božesačuvaj, zarazan… pa da me se ne uhvati ta njegova boljka. Dosad su ti otkazi bili negdje dalje od mene. Dobivali su ih zidari, bauštelci, komercijalisti, električari, kamiondžije, računovođe, ali još nije bilo ovako blizu – visoka školska sprema, čak i slična struka…

Ova je granata pala strašno blizu. Malo mi je zujalo u glavi od nje. Požurio sam u školu da me slučajno ravnatelj ne bi vidio kako kasnim. Nije vragu za vjerovat'!

Puj, puj, puj… pljunuo sam triput, za svaki slučaj, taman po onoj zebri kod benzinske.