Popodne jednog gavuna

Dosta sam vremena provodio na kavi s urednikom ovog vašeg cijenjenog portala i često smo puta, pogotovo u zadnje vrijeme, znali skrenuti razgovor u odnose između velikih i malih, utjecajnih i neutjecajnih, vrijednih i manje vrijednih, jednakih i onih manje jednakih. Već se sve ionako nabrijava na vrijeme od izbora i onda i sami podlegnemo utjecajima izvana. Ja sam, onako najgrublje rečeno, uvijek bio (i ostao) pobornik onih šarolikih teorija zavjere, uvijek još mislim kako mizerna manjina sasvim lako i bez puno truda iz nekog čudnog zakutka upravlja ogromnom, često puta namjerno zaglupljivanom većinom. I to na svim nivoima: od obitelji, ulice, kvarta, sela, grada, općine, županije, pa sve do države iliti skorašnje zajednice država; od sporta, književnosti, povijesti sve do hrane, zdravlja i bolesti; od medija svih vrsta i materijala, pa sve do interneta kao vrhunskog izdanka kontrolinga. On pak, taj vaš urednik, smatra sve skoro dijametralno suprotnim, a internet upravo vrhunskim izdankom demokratičnosti i sveobuhvatne dokučivosti svega od strane svakog!(?)

Hajde - de! No, je li tome tako? O tome sam uvijek spreman raspravljati.

Stoga ću upravo, dijelom i na njegov nagovor, probati ući u raspravu o tim pitanjima. Raspravljat ću to uglavnom sam sa sobom, a vi važite na čijoj ste strani (?)! Ako ste uopće pri (kojoj) strani – jer možda je istina, kao i često puta, negdje između – ne u sredini - nego: NIGDJE! Možda je dakle (to govorim iz iskustva čovjeka koji je često puta u životu svjedočio iznevjerenim očekivanjima – i svojim, a i tuđim), možda je dakle, najbolje biti – NIGDJE! Ah, koji je to nedostižan cilj! Ah, koji nedosanjan san!

Stoga ću upravo za ovo pisanje, uzeti za svoj simbol, svoju masku ili svog srećonošu lik gavuna. Male, sitne ribice koja je vrlo je poznata i u ovom našem moru. Malo ćemo tog mog gavuna začiniti, za vrhunski užitak treba tek malo brašna i ulja jer soliti mu ne treba puno. Malko ćemo ga smjestiti u okruženje tihih zimskih sumračnih popodneva, mirnih uvala vlastitog doma u kome je more toplo i spokojno – pa ćemo ovo moje pisanje smjestiti pod naslov: Popodne jednog gavuna! Moramo svemu dati lagani štih umjetnosti jer umjetnost je k'o sveta vodica, a kako je znala govoriti moja pokojna baba (bogdajojdušuprosti) o svetoj vodici,: „To vam djeco nit' smrdi nit' miriši, nit' šteti nit' koristi – pa što da vas onda malo ne poprskam njome!“ – rekla bi i onako ovlaš poškropila mene i brata nekom vodom iz male flaške od onog ukusnog crvenog soka, koju je bila još zimus donijela iz crkve. (Onda mi nije još bilo jasno, al' bio sam još mali, kako se tamo u crkvi ukusni crveni sok pretvorio u običnu vodu – a znamo, po svim predajama, da je trebalo biti upravo obrnuto!)

Ne ljutite se stoga ako ovlaš i nenamjerno budete poškropljeni s malo spomena o umjetnosti… i da: i inače u životu – ne ljutite se često i bez razloga, često vas na ljutnju navedu drugi, a vi onda nerijetko uvidite da ste se uvrijedili i srdili bez veze i zbog totalno glupe i minorne stvari. Čim se malo smirite i razmislite o samoj biti ljutnje, vidjet ćete da je u velikoj većini slučajeva razlog vašem jedu, srdžbi ili ljutnji – potpuno izmanipuliran, jer najčešće je onaj (neki imaginarni XYZ) zbog koga se i u čije se ime uvrijedite ili naljutite potpuno indiferentan prema vama i vašoj solidarnosti u ljutnji. Često taj XYZ niti ne postoji, tako da vas i ne može proglasiti svojim advokatom, dušebrižnikom. Ako se već ljutite – ljutite se zbog sebe, a ne u nečije tuđe ime: ljutnja je jaka i produktivna emocija i šteta ju je patvoriti i koristiti na one koje uglavnom niti ne poznajete (niti oni poznaju vas).

I naravno, još ovo: nećemo se unaprijed obvezivati. Nit' ja vama, nit' vi meni! Ni na vjernost, ni na rokove, ni na luke ni na dokove! Nek' traje dok traje! Nek' vam je mirno more, a duh nemiran!

Vaš Gavun