Trice i... ono drugo

Kad ste već preživjeli smak (ili bolje pomak) svijeta, vjerujem da možete preživjeti i ovo malo mog popodnevnog pametovanja…

Kad su imali problema s novačenjem policajaca, tj. kad nitko nije htio biti policajac (!), Amerikanci su smislili kao obično lukav trik koji je uvijek tako svojstven američkom državnom marketingu. Država je naložila brzorastućoj i već očigledno moćnoj filmskoj industriji da počne stvarati filmove i filmske likove s pozitivnim policijskim likovima, agentima i neustrašivim i beskrupuloznim inspektorima koji uništavaju svako zlo. Naravno da su taj nalog pratile i izdašne državne subvencije koje su se ogledale u manjem uplivu poreznog kontrolinga naročito vidljivog i u smanjenom radu cenzure. Nesalomivi i nedodirljivi Eliot Ness, bio je prototip takvog lika. TV serije, tjedno prisutne u domovima, još su bile pogodnije od filmova, počeli su se stvarati likovi sve osebujnijih i osebujnijih G-man tipova (skraćeno za Government Man ili vladin čovjek) koji su trebali poslužiti kao uzor mladima ili onima malo starijima, iz redova ne više samo policiji nastrojenih Iraca, da se počnu masovnije javljati u policijske postrojbe. Tako se pojavljuju legendarni Dick Tracy (najprije kao strip), Dragnet (najprije kao radio serija), Kojak, Shaft, Serpico, Callahan (filmski serijal), Columbo, Ulice San Francisca, Šerif iz New Yorka, Magnum, Poroci Miamija i brojni drugi znani i neznani manje ili više junaci i manje ili više nezaboravni likovi, nabrojeni ovako na brzaka i ne obvezno kronološkim redom. Svi oni, bilo da su bili policajci, inspektori, agenti ili privatni istražitelji imali su za cilj privući (mlade) ljude ovom nepopularnom i opasnom zanimanju koje ipak daje neke statusne benefite svojim pripadnicima, a koje istovremeno postaje neophodno da se zaštiti cijeli G-aparat.

Sad, kad taj model marketinškog korištenja televizije gledam ovim našim, današnjim okvirima naočala, jednostavno ne mogu povjerovati koliko se stvari podudaraju. I sami imamo isti problem. Doduše ne s policijom… mada, opet svaki pametni državni aparat zna da policije nikad dosta! Kad malo bolje pogledate i kod nas je prilično jasno determinirano ono što nam nedostaje u profesionalnoj orijentaciji i usmjeravanju mladih, a što se namjerava nadomjestiti upravo onim načinima kojima su Ameri namjeravali riješiti svoj spomenuti problem nedostatka policajaca.

(Nastranu sad to što će i nama izgleda skoro nedostajati policajaca. Ne zbog toga što su oni potrebni kao djelatnici represivnog aparata koji su zaduženi čuvati režim, već zbog toga što će nam po nekim EU uzusima nedostajati granične policije. Stoga ako ste nezaposleni, hitno se upišite na neke prekvalifikacijske tečajeve za policajce, toga će uskoro trebati…)

Negdje sam naletio na podatak kako je Hrvatska u nekakvoj uniformiranoj, klasterskoj, europskoj podjeli zemalja na ono za što bi trebale služiti u paneuropskom interesu, determinirana kao zemlja za odmor. Dakle šišaj ti poljoprivredu, brodogradnju, industriju, znanost i ne znam koje sve ne još gluposti… sve na čega nas Europa upućuje vezano je za turizam i usluge koje iz toga proizlaze. Sjećate se kome se ono smanjuje PDV? Dakle zemlja za odmor i eventualno tranzit. (Mala zemlja za veliki odmor! Sjećate se? I mali tranzit, kad se već mora.) Netko je to nazvao „KKK ključem“, naime plan je da se profesionalno orijentiramo (tj. da nas profesionalno usmjere) za usluge na tri plana (3K) – da se profiliramo kao kuhari, konobari ili kurve. Meni ta tri K imaju ružne asocijacije na neke druge američke tradicije, tako da sam samoinicijativno odlučio skraćenicu preinačiti u „CCC ključ“, ili „3C“ ili jednostavnije „TRICE“. Dakle možemo reći kako nas pripremaju da svi budemo cuharri, connobari i curwe. Svi razumijemo razliku između onoga što piše i onoga kako se to čita. Tu Vukovu grešku smo spoznali još davnih dana. Kod nas je pisanje i tumačenje napisanog uvijek u mogućem prijeporu. Dopuštenom.

No vratimo se klasterima: samo pogledajte malo TV program i bit će vam sasvim jasno tko su to junaci novog doba. Uzori. Svaka TV postaja koja iole drži od sebe, mora imati najmanje 2 sata programa o kuharstvu, kuhinji, jelu i sličnim stvarima dnevno. Postaje nam neprocjenjivo važno pitanje o tome može li se žu napraviti od mu, jesmo li tempuru napravili tako da ne uništimo teksturu, jesu li koprive ubrane žive, jesmo li se s dužnim poštovanjem odnosili prema kareu ili fileu, a tek vino, o bože, što će se desiti ako ne sljubimo odgovarajuće vino s odgovarajućom hranom, već me sad strah da neću prepoznati svježi voćni okus lanjske malvazije, sigurno mi zbog toga neće prijati podgrijana jučerašnja maneštra. Stalno se pitam hoćemo li uopće kao regija i država preživjeti ako ne uvedemo u prehranu namirnice za koje naše none nisu nikad niti čule… ili da zbog novoustrojene suradnje s katarskim šeicima po poznatoj starohrvatskoj navadi skidanja gaća, počnemo uzgajati datulje umjesto maslina.

Da budemo načisto, nemam ja ništa protiv dobre klope, niti protiv kuhara, konobara ili kurvi – ovo posljednje pogotovo ako se ne shvaća karakterna osobina, već kao zanimanje – ali ipak ne volim kad mi netko nameće bilo što, pa tako i ono što ću jesti. Osim toga, mislim da je protežirati i reklamirati hranu na televiziji slično donedavnom žestokom reklamiranju alkohola i duhana. Radimo veliku medvjeđu uslugu budućim generacijama, ali biznis je biznis – a hrana (p)ostaje veliki, skupi i unosni biznis! Dok shvatimo naše pogrešku (a danas smo po pretilosti četvrta nacija na svijetu i tu se približavamo našim uzorima sa zapada), tone će hrane proći kroz naša usta, a reklamni blokovi postat će oglasni portali za upute pri debljanju i pomoć pri mršavljenju: najprije će nam ugurati slasni zalogaj, a potom gorku pilulu koju moramo zaliti čistom izvorskom vodom špinovačom (a gazde i jednih i drugih firmi obično su jedni te isti).

Uskoro će možda biti pravilo da se mora označiti emisije a i proizvode u trgovinama s onim natpisima koje vrijede kod duhana i alkohola:

Upozorenje: Hrana može izazvati ozbiljne zdravstvene probleme – prije svake uporabe posavjetujete se sa svojim liječnikom ili ljekarnikom.

I za kraj jedno pitanje za odlikaše: Ako uzmemo da nas brojni kulinarski, kuhinjski i kuharski programi trebaju pripremati da sve više postajemo cuharri i connobari, koji nas to dio TV programa treba pripremati da posatjemo curwe?

Živi bili i debeli!

– jer ono pretili zvuči kao eufemizam, mada se ljepše rimuje!

Vaš Gavun