Quod licet Iovi, non licet bovi

Nedavno sam negdje bio pročitao kako se uskoro u nas očekuje realizacija jednog vrijednog kulturnog projekta koji je važan naročito za ovo naše porečko područje, a bogme i šire – kako bi to lakonski voljeli dodati naši vrli politički govornici. Radi se naime o realizaciji monografije naše, a nemalo i Eufrazijeve bazilike. Svaka čast! Doduše ne znamo je li ta informacija točna ili je dio predizbornog hvalospjevavanja, budući da nigdje nisam čuo ni vidio ikakav natječaj za opremanje, fotografiranje, pisanje ili tisak iste, ali nema veze – cilj opravdava sredstvo! Cilj je ovdje hvalevrijedan pa ćemo i sa sredstvima biti blagonaklonjeniji (kao i obično). Osim toga, nema razloga ne vjerovati da će knjigu napraviti stručnjaci iz svih gore spomenutih struka. A sad nastranu to što mi sitne ribe nismo vidjeli da se sve to oko monografije odvija već dugo vremena i da je ona pred izlaskom - nadam se samo da će to biti do sezone, jer inače ne znam kako ćemo podijeliti (pardon, prodati) silnu nakladu i uveseliti jadnog nakladnika i/ili tiskara, a znamo kako je s knjigom u ova siromašna digitalna vremena.

Ali, 'quod licet Iovi, non licet bovi!' (Oprostite mi na ovom pametovanju s latinskim, ali jednostavno nisam izdržao – eto Papa je neki dan tvitao na latinskom, pa mogu i ja ubaciti koju jednostavnu latinsku sentencu. Ili je možda bolje da šutim i držim se baš toga što sam rekao: Što priliči Bogu, ne priliči volu!)

Sve se nadam da nećemo dobiti knjigu koju će neki nadobudni dizajner nazvati „EUfrazijeva bazilika u Poreču“ i koja neće biti peto ili šesterojezični vodič koji će podilaziti smušenim turistima što u 45, maksimalno 60 minuta moraju obići cijeli naš bazilikalni spomenički kompleks. Da, vidite i ta posvojna zamjenica NAŠ – može li ona stajati uz građevinu kakava je bazilika? Čija je ona: Eufrazijeva, porečka, državna, županijska, europska, svjetska? Ili je jednostavno i SVAČIJA i NIČIJA! Možda je to najbolja odrednica vlasništva, mi smo tu samo da je čuvamo i očuvamo za neke buduće generacije – ova knjiga, koja je u pripremi, mora tome biti na tragu!

Kako god bilo, uzeli u obzir ove moje lamentacije ili ne, svatko koji se bavi bazilikom trebao bi znati da je ono nevidljivo ipak ono što je u bazilici najvrednije!

Bilo bi naivno podilaziti uobičajenoj definiciji kako je ona dio svjetske kulturne baštine i kako je pod zaštitom UNESCO-a. UNESCO nažalost zaštićuje sve i svašta, promiskuitetno podilazeći interesima kulturnog i turističkog monopola na kome se može dosta zaraditi i opravdati sredstva koja se nemilice troše nerijetko i na banalnostima. Ne bi me npr. čudilo da se pod UNESCO-vu zaštitu stavi pjev ptica pjevica u podnožju Ćićarije ili županijsko prvenstvo u šćinkanju… Pustimo mi UNESCO! Svijet je dovoljno raznoliko lijep da isticanje nečega kao vrednijeg u odnosu na nešto drugo, u osnovi nema nikakvog smisla, i služi samo kao vodič must see lokacija (ili navada) koje kako nam engleski lijepo veli - morate vidjeti prije nego li umrete!

Bilo bi naivno i idealizirati i hiperbolizirati baziliku samo kao građevinu jedinstvene stilske i ne znam kakve sve ne ljepote koja stoji na braniku naše hrvatske i katoličke kulturne samosvjesnosti… mnogo je puta i ona jadna nastradala potresom, požarom ili ratom, a vero i ljudskom nebrigom. I danas smo svjesni kako sve i nije baš idealno, pogotovo ako govorimo o mogućnostima dodatnih restauracija unutrašnjosti bazilike kao i cijelog kompleksa koji nisu ni blizu mogućem reprezentativnom izdanju (osim ako nećemo izgraditi novu, još stariju!). Bazilika je bila i jest jedan od najočuvanijih spomenika ranobizantske umjetnosti koja za vrijeme Justinijana I. ima u osnovi poslanje da pokaže svu raskoš kršćanskog Bizanta koji svojom sjajem pokušava doseći bezvremeni Rim. I Iako se ranobizantska umjetnost smatra manje raskošnom, plošnom i monodimenzionalnom u odnosu na svekolike umjetničke dosege 'propalog' Rima, bljesak njenih mozaika još i danas zasljepljuje svojim majstorstvom. Nije teško zamisliti kako je to bilo nekad dok još lusteri i reflektori s jednoličnom i dosadnom električnom rasvjetom nisu razbili magiju veličanstvenih mozaika, i dok su prvo uljanice, a kasnije i svijeće svojom titravom igrom na promajnom povjetarcu činile da slike na mozaicima ožive, da se sveci pokrenu, da im zaigraju crte lica, da se nebo uskomeša, da anđeli polete, da se ostvari navješteno... Ima li veće misterije no omirisati zrak koji kao da je tu stajao stoljećima, odgonetati skrivene grafite davno ugrebane u meku i vlažnu površinu kamena, pratiti linije njegovih žila koje su ocrtavale scenarije Munchovih krikova i nekih zaboravljenih (staro)gradskih priča. Gledati u špalir apostola nad trijumfalnim lukom i svece sa školjke apside koji su Bogorodici s djetetom prinosili darove dok ju je istovremeno krunila Njegova ruka izranjajući iz neba koje liči na izokrenuto i uzburkano more iz koga davljenik rukom ostavlja posljednji trag svog bivanja.

Kažu kako su pravi majstori mozaika pažljivim slaganjem i namještanjem, neprimjetnim izdizanjem i usmjeravanjem kockica prema izvorima svjetla, mogli točno predvidjeti te pokrete koji su ljudima srednjovjekovlja trebali ulijevati strahopoštovanje i dodatno ih time učvrstiti u vjeri. Kasniji su restauratori i svi oni koji su uređivali unutrašnjost ove bogomolje, zanemarili te efekte. Nije stoga ni čudno što svećenstvo danas mora posegnuti za drugim sredstvima učvršćivanja vjere i stvaranja strahopoštovanja.

Sumorna atmosfera polumračnog prostora, dima, mirisa, riječi, jeke i vjetra davala je blještavilu mozaika dodatnu oživljenu notu, skoro da bismo mogli reći kako su ondašnji vjernici prisustvovali nekakvoj skoro pa pra-kino-predstavi u kojoj je njihov strah predstavljao djelatnog aktera drame koja se ponavljala i ponavljala... Da ne govorimo kakav apokrifni splet priča krije skriveni ljubavnički lik iznevjerene djeve ili upola manja veličina kockica mozaika kojima je načinjen lik sujetnog Eufrazija za razliku od velikih kockica kojima su učinjeni ostali likovi. Odnos veličine kockica bio vam je otprilike jednak današnjem odnosu s rezolucijom fotki – što su kockice manje, odnosno što ih je više, to je bila bolja rezolucija. To vam je otprilike kao današnje fotošopiranje celebrityja.

No sve vam to spominjem samo kao podsjetnik za neke buduće zapise o ovoj građevini koje ću sigurno jednom smisleno prenijeti na papir, ali ono što bih volio da mi stručnjaci koji će složiti ovu monografiju svakako razjasne, pojasne i odgovore samo su dvije stvari, dva upitnika, dva naputka, znaka koje ne bi trebalo zaboraviti:

Prvo bih volio da neki budući restauratori ne izbrišu, unište ili zamalterišu tajanstveni lik iz mračnog dna lijeve apside. Skica je to nečije vesele i nasmijane face za koju ne možemo biti sigurni je li ona predložak za mozaik (lik je inače u ležećem postavu, tako da može poslužiti kao ilustracija neke izgubljene apokrifne priče), ili je karikatura nekog od recimo tlačiteljskih predradnika ili je autoportret nekog od majstora. Poluprofil, nagovještaj frizure ili nekog pokrivala za glavu, široki osmijeh, profilirane oči s jakim obrvama, biljeg ispod usne – sve su to znakovi da je na crtežu konkretna, poznata osoba i bilo bi svakako nepravično uništiti taj crtež.

Drugo što me zanima jednostavno je pitanje koje nikako ne daje i ne nudi jednoznačan i jednostavan odgovor: na čemu to sjedi Isus u sredini špalira svojih apostola velikomučenika.

Na oblaku? Jeste li baš sigurni?

Vaš Gavun