Talijanski ratni zločinci nisu platili dug pravdi

Suđenje u Trstu 1970-tih za zločineu Rižani

Kada je 22. lipnja 1946. godine lider talijanske Komunističke partije Palmiro Togliatti u svojstvu ministra pravde izdao dekret o amnestiji za političke zatvorenike, osuđene zbog kolaboracionizma i ratnih zločina, dobar dio osuđenih dokopao se slobode već nakon nekoliko mjeseci u zatvoru. Među onim poznatijima koji su se okoristili Togliattijevim dekretom valja spomenuti ime Marija Roatte. Taj je general osuđen na doživotnu robiju zbog ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj i Sloveniji te amnestiran konačnom presudom talijanskog suda 1953. S obzirom na to da je Roatta uspio uz pomoć britanske tajne službe u ožujku 1945. godine pobjeći u Španjolsku, on se 1966. kao slobodan građanin vratio u Italiju, gdje je umro dvije godine kasnije, a da nije odležao ni dana u zatvoru.

Dekret Palmira Togliattija o amnestiji proširen je i na područje tadašnje zone A Slobodnog teritorija Trsta pod savezničkom upravom pa je i tu niz zločinaca i kolaboracionista nakon par godina zatvora pušten na slobodu. Giuseppe Gueli rukovodio je zloglasnim inspektoratom za javnu sigurnost u Julijskoj krajini koji je počinio niz zločina diljem Istre, tada pod upravom nacističke Njemačke: sud ga je osudio na tek osam godina zatvora. General Giovanni Esposito, komandant teritorijalne obrane u Trstu, suradnik SS-a osuđen je na trideset godina zatvora, no oslobođen je 1950. nakon odležanih pet godina. Luigi Maraspin, krvoločni pripadnik policije, osuđen je na smrtnu kaznu koja je potom ublažena na doživotnu robiju: izašao je iz zatvora 1950. nakon pet godina robije i nastavio raditi u Italiji s činom generala divizije. Zbog amnestije iz 1946. sve su istražne aktivnosti tršćanskog sudstva uperene protiv lokalnih kolaboracionista i ratnih zločinaca arhivirane.

Opću sliku pravosudne aktivnosti koja je obilježila prve poslijeratne godine u Italiji valja upotpuniti s dva procesa koja su vođena protiv dva njemačka SS-ova oficira: Herbert Kappler je 1948. u Rimu osuđen na doživotnu robiju (pobjegao je iz talijanskog zatvora 1977.) zbog pokolja Fosse Ardeatine, Walter Reder je 1951. godine u Bologni osuđen na doživotnu robiju zbog pokolja u mjestu Marzabotto (ostao u zatvoru do 1985.).

Talijanski ratni zločinci nisu platili dug pravdi, to je službena povijest jasno i glasno utvrdila, zaborav je sastavni dio opće i prosječne kolektivne svijesti, a tom je zaboravu kumovalo sudstvo uz podršku politike, unutrašnje i vanjske, jer na kraju reciklaža nacista i fašista poslužila je novim prilikama hladnog rata i ideološke borbe protiv komunističkog bloka. Gorka je istina da se žrtvama dižu spomenici, dok njihovi krvnici mirno spavaju među nama: od 1945. nadalje to je standard ponašanja posvuda pomalo, da se ne bi varali nadobudni učenici u školskim klupama.

Zato bi bilo izuzetno korisno na kratko prošetati se do Trsta i do zgrade Rižarne sv. Sabe koja je danas talijanski nacionalni spomenik i gdje je od rujna 1943. do travnja 1945. godine djelovao naci-fašistički logor. Tršćanski povjesničar Milan Pahor objašnjava da je u tom logoru, s ugrađenim krematorijem gdje su se spaljivala tijela ubijenih zatvorenika, ubijeno oko pet tisuća Talijana, Hrvata i Slovenaca i da je kroz ćelije logora prošlo više od 25.000 zatvorenika. (Piše Elio VELAN)

Više u tiskanom izdanju Glasa Istre.