Ne može nam nitko ništa

Čitam okolo po svim portalima i novinama, slušam po svim vijestima na radiju i TV-u kako je nastalo opće zgražanje na vijest da je 680 nogometnih utakmica na svijetu od kojih je nekih 380 odigrano u Europi, a 18 kod nas – namješteno!

Sve je to kako vele organizirano iz Singapura i to preko svojevrsne mafijaško-sportske hobotnice na čelu koje je izvjesni Dan Tan. Princip je bio jednostavan i u osnovi se temeljio na tome da je svaki sudionik u namještaljkama bio redovno i uredno plaćen po cjeniku iz koga je bilo uvijek razvidno koliko njegova usluga košta. Plaćalo se obično indirektno i to dojavama tipova za klađenje koji donose sigurnu zaradu – što opet održava cijelu priču i ubacuje opranu lovu u sistem. Preko sponzora i vlasnika ulazilo se u strukturu kluba, kupovalo se po pravilu golmana (sjećate se one Buffonove tabakerije u koju je kladeći se ulupao oko milijun i pol eurića) pokojeg obrambenog igrača i dalje je sve povijest: pod istragom je ili je već optuženo otprilike petstotinjak dužnosnika, igrača ili ozbiljnih kriminalaca (kao da su oni prethodni neozbiljni!) iz petnaestak država.

Ne treba biti posebno začuđen tom informacijom jer sport odavno više nije ono što je u povijesti bio – sport će imati svoju budućnost jedino ako se vrati u prošlost, ako se promijene pravila igre i pravila kupovine sportaša i klubova kao trofejnih nositelja sponzorovih logića, markica i boja. Kad budemo gledali igrače kao majstore a ne kao nosače reklama, kao putujuće oglasne ploče!

Eto npr. Ivice – izjavio je neki dan vezano uz početak Svjetskog prvenstva u Schladmingu kako "Uz Svjetski kup, ovakvo Svjetsko prvenstvo nije potrebno. Svjetski kup je najjače natjecanje zbog konkurencije i kvota. SP je predstava za sponzore i skijašku industriju". Ma daj, molim te! Moj Ivo, sad si se toga sjetio, kad koljeno baš više ne drži, a treba dočekati Soči!

Sjećam se (ah, što je to sjećanje nezgodna stvar, nekad bi baš bilo dobro zaboraviti, ali, eto…) muškog veleslaloma na Svjetskom prvenstvu u alpskom skijanju u Bormiju prije 8 godina kad se organizatori tog prvenstva nisu se uspjeli othrvati najavi sindikata djelatnika RAI-a (TV kuće koja je pokrivala prijenose natjecanja) o stupanju u štrajk. Kako su RAI-jevci po najavi i stupili u štrajk, nije moglo biti ni TV prijenosa za taj dan predviđenog muškog veleslaloma. I što će sad jadni organizatori (?)! U sveopćoj pomutnji nastale situacije, najjednostavnije je rješenje bilo odgoditi i samo takmičenje.

Dakle – istina je – ono čega ne bude na TV-u kao da nije niti bilo. Takmičenje se održava zbog TV prijenosa, a ne zbog takmičara i njihove želje za pobjedom i dokazivanja svoje snage i umijeća prema konkurenciji. Jaki su sponzori očito zaprijetili i digli svoj glas zbog propuštene minutaže svojih logića i boja. Uopće dakle nije bilo bitno onim takmičarima saznati tko je brži, viši, jači; uopće dakle nije bilo bitno tko će pobijediti taj dan; uopće nije bilo bitno održati tu utrku jer… nema TV prijenosa: nema preduvjeta ostvarenju sponzorskih ugovora koji su jači (brži i viši) i od utrke i od želje za pobjedom, nema logića na kapama, kacigama, rukavicama, štapovima, nema važnih markica ski-opreme, nema zastavica, nema poruka na startnim brojevima, nema «ponosnog» podizanja skije po ulasku u ciljnu ravninu, nema… a i zašto bi bilo… kad nema TV-prijenosa.

Oni su nosači logotipa i marki koji moraju biti propisno odjeveni i dok daju intervjue i dok jedu, a vjerojatno i za spavanje imaju pripremljene pidžame s logotipom svog «vlasnika», oprostite, «sponzora».

Jasno je da bez jakih sponzora ne bi opstalo a i postalo mnogo sportova, ali se onda u tom kontekstu ne moramo čuditi gore spomenutom Dan Tanu, pa i on je svojevrsni sponzor sporta, poglavito nogometa, pomaže da se igre igraju i dalje, da se lopta kreće, a to što od toga nešto i zaradi, pa bože moj – kao da Coca Cola, Nike, Audi, Adidas, UniCredito ili tko još sve ne, ulažu u sport iz dubokih sportsko-humanih interesa! Ma dajte, molim vas – ak' smo mali nismo djeca!

Isto tako ni naš Maminjo nije obični nogometni Teletabis, pa i on permanentno i nadasve pametno ulaže u nogomet i nogometaše, pa ih onda malo proda, pa nešto malo zaradi, porez ne plati i onda sav zdvojan s bratom se grleći, zapjeva onaj bezvremenski hit – „Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine…“

Zašto se onda čuditi Dan Tanu? Ja se više ne čudim ničemu! Uvijek prije vidimo trun u tuđem oku, nego li balvan u svom!

Vaš Gavun