U ovo vrijeme od zime i skijanja, a dok još traje Svjetsko prvenstvo trebamo se i sami pozabaviti razvojem tog sporta ovdje kod nas na Poreštini. Doduše ono što nas ovdje zanima nije baš u sklopu skijanja na vodi, a bogme niti alpskog skijanja, više pripada čini mi se nordijskim disciplinama. Radi se naime o skijaškim skokovima; konkretno radi se o Turneji četiri skakaonice. Znate koje se ono ubrajaju u taj poznati novogodišnji skakački happening: dvije njemačke i dvije austrijske: Oberstdorf, Garmisch-Partenkirchen, Innsbruck i Bischofsofen.
Pozorno pratim kako se obično prije isplata mirovina počnu po poštanskim sandučićima množiti reklamni materijali naših trgovačkih centara. Najjeftinije, najpovoljnije, najzdravije, najdomaćije, samo ovaj vikend! Šarena laža otisnuta u stotinama tisuća primjeraka – jer odavno je poznato kako svaka laž može postati istina ako je upakirate u dovoljno šareni papir. Svaki od reklamnih materijala ima neki svoj extra mamac: naranče na kante, salatu na komade, krumpiri po 2 kune, posebno mekani i mirisni guzobris (kupiš 12 dobiš 10), mlijeko (ono tek lagano otrovano, skoro da i ne škodi), sve po 9.99, univerzalno sredstvo za pranje roleta, carsko meso za sluge, kruh za galebove i šampanjac, pardon pjenušac za golubove, mislim golupčiće!
Kako vrijeme i mjesto za trening ovdje u Poreču iziskuje određene napore posebno kod umirovljenika i posebno kod onoga što je vezano sa žurbom i s pamćenjem (a ni jedno ni drugo im baš više ne drži vodu) – pažljivo se prepiše i popiše najbitnije stavke iz ponude svakog od 4 velika trgovačka centra, napravi se raspored, odvoji se kovanice za kolica, u mislima se vizualizira staza, posebno se prođe opasna vrata i prijelomnice, nove kružne tokove, udarne rupe na cesti, prečice, parkinge, odrede se markirana prolazna vremena za svaki od centara na turneji i kreni.
Porečani krenu obično od Konzumschofena, odozdo, pa idu uzbrdo; međutim svakom normalnom je jasno da je jedini logični slijed onaj od gore prema dolje, onaj kojim se koriste kupci iz zaleđa, a tako se naime i skače – nizbrdo, a ne uzbrdo. Oni kreću od Kaufdorfa, pa preko Plodisch-Partenkirchena, do Lidllsbrucka i na kraju završe na posljednjem skoku u ranije spomenutom Konzumschofenu. S punim prtljažnikom gluposti mirno se čeka sljedeću mirovinu!
E da, nismo mi baš obični pik zibner, mačji kašalj ili zadnja rupa na svirali, mi Porečani i oni bliskogravitirajući – imamo mi još dva tri centra u pričuvi koji se nalaze na liniji turneje, ali koji su izgubili (ili je još nisu ni dobili) koncesiju za velika natjecanja – što zbog smanjene ponude ili smanjene kvadrature prodajnog (skakačkog) prostora, a što zbog smanjene kvadrature parkirališnog prostora. A mislim da je i 'vrijeme' koje umirovljenici i iole solidniji kupci mogu koncentrirano iskoristiti za trošenje (da ne moram uvijek sve crtati i stavljati u navodnike ili u kurzive umjesto onog 'vrijeme' možete zamisliti i sliku Sir Olivera koji profinjeno trlja palac o kažiprst uz istovremeno lagano dodirivanje srednjaka, dok se u oblačiću pored njega bezvremeno ispisuje tek dvije jednake riječi – Frit-frit!). Dakle od onih koji još moraju poraditi na svom imidžu valja izdvojiti još i rastreseni Dionatuija-schofberg, skučeni Merkatorenanchaim i parkingom ograničeni i nepopunjeni Billach.
Naravno sve ovo govorimo iz ove zimske, vansezonske, domaće perspektive, kad su i umirovljenici dobri – jer kad dođe ljeto i tupasti turišti, onda i tako nije više vrijeme od skijanja i od hokejaša – onda je bitno samo da se što više nasanjkava! Jer i turizam je kao i trgovina (ili obrnuto) sve više software, a sve manje hardware: budući svi nude skoro jednake proizvode, a razlikovna prednost ostvaruje se jedino kroz način prodaje, kroz priču, kroz fluid, kroz maglu!
E, tko bolje prodaje maglu – taj je faca!
Buraz s burze