Malo je falilo... (by Marin Grgeta)

(Izvor:Marin Grgeta)Bolji smo bili; možda za malo, ali bolji. Zaslužili smo dobiti vjerojatno (uz Brazil) najbolju nacionalnu selekciju na svijetu. Tudore, Tudore! Dečko nije izgledao loše na terenu, imao je onaj svoj uobičajen siguran stav, dozu elegancije, ali ona dva njegova kiksa oduzela su nam bodove koji bi nam bili strašno olakšali prolazak u četvrtfinale. Ni tako nismo bez šansi – budemo li tako odigrali protiv Engleza, može biti svašta.
Nisu Francuzi bili toliko loši, koliko smo mi bili bolji, u većem dijelu utakmice. Naravno, nema načina da se spriječi poneki bljesak, po mom skromnom mišljenju, najboljeg igrača koji je kročio na kugli zemaljskoj nakon nedodirljivog Maradone (otkad se ja sjećam, o onima ranije, poput Pelea, Cruyffa i sl. ne mogu suditi), božanskog Zinedine-a Zidana. Mislim da bi njegov slobodnjak bio ušao i bez devijacije nesretnog braniča Juventusa, no piše se autogol... Ni prije ni nakon toga trenutačni europski prvaci nisu dominirali. Prvo je poluvrijeme Hrvatska odigrala ravnopravno, uz, kako bi stari reporteri kazali, laganu terensku inicijativu, iako nismo stvorili nijednu pravu gol-priliku. Baš zbog te realizacijske jalovosti, ne vjerujem da su bili mnogi oni koji su vjerovali u čudo. Međutim, čudo se dogodilo. Nije to bilo čudo u pravom smislu riječi, već logičan slijed pritiska koji smo izvršili na zadnji red Tricolora u početku nastavka. Do tada vrlo loši Rosso uspijeva izboriti jedanaesterac, kojeg realizira Rapaić (neću reći sigurno, jer Barthezu još bride jagodice koliko mu je blizu prošla ta lopta...)

Na valovima euforije, uslijedilo je nekoliko minuti fantastične igre naših, a grešku starog Dessaillya koristi baš dugogodišnji francuski «gastarbajter», magistralni igrač večerašnje utakmice Dado Pršo koji drugi put buši Fabiena Bartheza. Francuzi su izgledali gotovi, iako ekipa sa takvim igračima nikad nije gotova (uostalom, izvukli su se iz još teže situacije prije samo tri dana protiv Engleza). Desetak minuta su nešto jalovo pokušavali, i tko zna koliko bi takva situacija bila potrajala da Tudor nije učinio kobnu pogrešku, i, baš poput Engleza Gerrarda u nedjelju, vratio kratku povratnu loptu prema Butini koji napucava Trezegueta u ruku, a ovaj nakon toga pogađa prazan gol za izjednačenje. Cijela je nogometna Hrvatska valjda uglas viknula «ruka!», no jedan od najboljih svjetskih sudaca, Danac Kim Milton Nielsen ostaje nijem... Efektivno, sučeva odluka ostaje dvojbena: Trezeguet je očigledno nenamjerno igrao rukom, i u tom smislu bi se mogla reći da je sudac postupio po pravilu. S druge strane, praksa je da se u takvim situacijama sudi ruka, ipak je to izravno utjecalo na krajnji rezultat, nije to bila neka bezvezna ruka na polovici igrališta... Bilo kako bilo, ne trebamo se vaditi na suca, glavni krivac je očigledno «Knez Igor»... Nakon izjednačujućeg gola Francuza, slijedi razdoblje podosta izjednačene igre, gdje smo opet mi možda malčice poduzetniji, no nema nekih stopostotnih situacija ni na jednoj strani. To traje sve tamo do sudačke nadoknade, kad nas je kombinacija dvojice svježih igrača, koji su nedugo bili ušli, skoro dovela do fantastične pobjede: Olić je poput brzog vlaka prošao po lijevoj stranu i dao povratnu Mornaru koji se odlično okreće i oslobađa, no sa odlične pozicije sa nekih pet metara od gola šalje nebu pod oblake... Šteta, stvarno smo ih imali! Možemo, stvarni mislim da možemo dobiti i Engleze! Treba samo biti odlučni, ali istovremeno i skromni, borbeni, ali istovremeno i oprezni – nešto kao protiv Francuza. Znam, nije lako, ali da je lako onda bi svatko igrao četvrtfinale Eura...