Otpad naš svagdašnji...

Sigurno očekujete da ću u ovom Velikom tjednu i sam posustati pod težinom teme, te da ću i ja pisati o svečanom ulasku Hrvatske u EU? No o tome malo morgen! Neću ja k'o mali Mujo, krenuti kud i svi Turci! Mada će svi dobrohotni depresivni Hrvati hrpimice uskoro, baš kao i svi dobrohotni i depresivni Turci, krenuti put trgova - ali iz sasvim drugih pobuda! Na žalost!

U ponedjeljak ujutro probudit ću se sa svim istim pizdarijama koje me tlače i ovaj tjedan; bez posla, bez love, s istim viškom kila i s istim manjkom vjere, s istim nedostacima i bolestima, vozit ću se autom koji je već odavno trebao na servis, živjet ću s istim brojem fobija od kojih te znoj probija, čak ću biti i nešto stariji i izgleda ništa pametniji!

Ja ću danas stoga i baš zato - malo o smeću ili pravilnije otpadu. U ovo doba kad se zbog smeća čak napušta i partija, da ne velim stranka, moram si razjasniti nekoliko pitanja koja mi već neko vrijeme vise u zraku. Pomozite da promislimo zajedno! Najprije razjasnimo terminologiju:

Riječ smeće dolazi od glagola smetati, a u ovom ekološkom razmatranju smeće je ono što u konačnici odlazi na odlagalište i s čim više ne možemo ništa učiniti (dakle, ne dade ga se nikako više iskoristiti), a smeta vam u zdravom i učinkovitom organiziranju življenja

Riječ otpad dolazi od glagola otpasti, otpadati i predstavlja grupu ili dijelove proizvoda koji vam više ne trebaju, a s kojima se može još gospodarski manipulirati (popraviti, prenamijeniti, reciklirati...)

Po svemu ispada da otpad nikako ne bi smio završiti u smeću!

(Zanimljivo je tek uvodno zamijetiti kako ljude koji se bave ovim poslom ipak ne zovemo otpadnicima, već smetlarima – nek' se zna da postoji opravdana terminološka disproporcija!)

Sjećate se vjerojatno one scene iz jednog od povrataka u budućnost, kad dr. Emmett Brown (Cristopher Lloyd), na jednom od svojih povrataka iz budućnosti puni cinculator ferbrozne fluksa kondenzatora svoga sad već letećeg De Loreana s nešto malo smeća iz obližnje kante, piva iz bačene konzerve i pun novog pogonskog goriva odleti u prošlost, ili budućnost, ili u legendu - sad to i nije više bitno!

Današnja situacija s otpadom, otprilike je isto takva: ljudski rod koji se već stoljećima koristi otpadom (ugljen, nafta) kao pogonskim gorivom cijelih civilizacija i resursom kompletnog progresa – shvaća da mu budućnost opet leži na otpadu. Najjeftinije i najdostupnije (a to uveliko određuje cijenu) sirovine dolaze iz otpada, onaj koji raspolaže otpadom u prilici je ucijeniti živote cijele civilizacije koja je upravo prvenstveno i dominantno gradska, tj. urbana i koja životno ovisi baš o sanitarno zdravom i kvalitetnom zbrinjavanju otpada! Otpad vas počne zanimati tek kad ga vidite, čujete ili osjetite – daleko od očiju i nosa, daleko je i od pameti! Današnji ekologijski prijepori oko smeća, njegove pohrane, obrade i korištenja nisu prijepori između "zelenih" i "crnih" o "za" i "protiv" smetlišta, već su to odrazi prikrivne borbe za vlast i kontrolu nad smećem, kao novom monetom za potkusurivanje, novom energetskom i sirovinskom bazom! 

Otpad je naravno ljudska izmišljotina, priroda ne poznaje otpad, a kamoli smeće (osim onog koga čovjek ubaci u nju). Priroda koristi kružno obnavljanje resursa: iskorištenje jednog resursa, podloga je za nastanak novog! Čovjek resurse koristi paralelno i pravocrtno: u isto vrijeme, a na različitim i nepovezanim mjestima uzima, koristi i odlaže resurse, bez da su te radnje kauzalno povezane!

Podatke o otpadu i njegovim manipulacijama možete naći na puno izvora – medijima su puna usta priča o otpadu i smeću, webovi su zatrpani naputcima o pravilnom postupanju s otpadom... stoga neću dalje razvijati temu o kojoj na sreću djeca počinju znati više od odraslih.

Mene zanima konkretna situacija, nekoliko sitnih detalja koji zakonodavcima i zakonoprimcima nekako cure između prstiju! Često se spominje kako domaćinstva u Hrvatskoj godišnje proizvedu oko 300 kg komunalnog otpada po stanovniku – brojka nije sporna, ali sintagma "domaćinstva proizvedu" nikako nije točna!

Po meni, domaćinstva ne proizvode otpad, domaćinstva samo prosljeđuju otpad od njegovog stvarnog proizvođača do kontejnera za smeće! Za tu svoju hvalevrijednu dobročinstvenu akciju domaćinstvima se čak dva puta naplaćuje taj otpad, odnosno manipulacija njime! Kako? Zašto?

Prvo se otpad naplati u proizvodu putem ambalaže, jer niti jedan proizvođač ili trgovac ne zaboravi ugraditi cijenu ambalaže u cijenu svog proizvoda, naprotiv što je ambalaža raskošnija i proizvod je obično skuplji! Dakle kad god kupite npr. mlijeko, u cijeni koju platite na kasi ugrađena je uz samo mlijeko i trgovačku maržu i cijena samog ambalažnog tetrapaka! Poslije vi taj (skupo) plaćeni tetrapak sami odlažete u kontejner, komunalna služba bez da vam išta plati i da vas pita za dozvolu, uzme vaš tetrapak i još vam naplati njegovo zbrinjavanje/recikliranje i još na račun te svoje "velikodušne" akcije bude i nemalo budžetski zeleno nagrađena opet vašim sredstvima... nisam ranije bio u pravu - izgleda da tako ambalažu plaćamo i treći put!

Otpad smo bili nazvali stvarima koje nam više ne trebaju i kojih se želimo riješiti. Većina otpada koji "proizvede" domaćinstvo otpada na otpatke hrane, papira i materijala za pakiranje, popularne ambalaže.

Ranije je bilo sasvim uobičajeno ići u kupovinu sa svojom ambalažom – svojim korpama, košarama, torbama, boršama... sa svojim smo kanticama išli u mljekaru po mlijeko, ako ti je ambalaža bila čista, mogao si biti siguran da je i mlijeko koje kupiš bilo čisto, a da ne govorim o tome kako je mlijeko bilo toliko punomasno da si sam kod kuće mogao praviti jogurt, sir, sirutku, kiselo mlijeko... isto tako kupovalo se voće, kruh, meso... rimfuzno se prodavala kava, sol, šećer, brašno, ulje! Sad naravno u sustavu (vele)trgovine depersonaliziranih supermarketa kad sami glumite trgovca i ujedno ste i prodavač i kupac; tražite, birate, uzimate, važete, kao određujete cijenu i nosite kupljeno i kad vam je jedini susret s trgovcem onaj susret na kasi – jasno je koju ulogu u prodaji ima šarena laža zvana ambalaža i kome ona donosi korist!

Kad se u ovoj visokotehnologiziranoj prodaji može koristiti princip praćenja tj. sljedljivosti proizvoda od prve sirovine (u našem slučaju od krave) do krajnjeg kupca, zašto se onda ne dogovore proizvođač odnosno trgovac da oni plate zbrinjavanje otpada koji su sami proizveli, i to direktno poduzećima za zbrinjavanje otpada i da zaobiđu kupce koji u ovoj raboti nit' su luk jeli nit' su luk mirisali!

Svaki proizvođač, odnosno trgovac u svakom trenutku dana i noći zna koliko je njegovih proizvoda plasirano u mreži i koliko je od tog plasmana stvarno i prodano kupcu (po tom se obračunu valjda i država porezno namiruje) – pa onda neka po tom istom obračunu plati i svoj doprinos plasiranju otpada (koji je ugrađen u njegov proizvod) u sustav koji poslije kase u trgovačkom centru nezaustavljivo kreće ka deponiju. Zašto se u tu rabotu uvuklo i kupca? Zbog njegove pasivne šutnje... sindroma ovce za šišanje! Kupac je nepresušni izvor žive love kojom se može plaćati još po nekoliko spavača po raznim Komunalcima, Uslugama, Komunelama, Škovaconima, Unikomima, Unijama (bez Kaprija), Čistoćama...

Analize komunalnog otpada pokazuju da skoro trećinu kućnog/domaćinskog otpada čini biorazgradivi otpad (npr. ostaci hrane i prehrambenih artikala te zeleni otpad - cvijeće, trava, lišće i sl.). Nešto manje od trećine otpada čine papiri i kartoni. Staklovina i plastika (uglavnom ambalažnog porijekla) čine daljnjih dvadesetak posto otpada, dok je težinski udio metala u kućnom otpadu svega nekih 2%. Tako da ukupno zbrojeno možemo reciklirati 80-ak% kućnog otpada, preostalih 20% otpada čini prašina, razni mikro otpadi kao i opet potencijalno iskoristivi tekstil, guma i drvo.

Onih 80% kućnog otpada dakle je uglavnom podložno reciklažnom postupku, a reciklažni postupak donosi kako smo ranije rekli nova dobra (energiju, gnojivo ili sirovine) koje se prodaju na otvorenom tržištu i od koje domaćinstvo odnosno pojedinac nema ništa - bez obzira što se iskoristilo, recikliralo i prodalo onaj njegov ranije oprimjereni tetrapak koji je ovčji pokorno plaćen već nekoliko puta u procesu njegove metamorfoze od ambalaže do nove vrijednosti!

A tek kad dođemo ovdje kod mene na selo! Priča postaje još apsurdnija! Pogotovo stoga što plaćamo iste ili veće komunalije od gradskih sredina!

Ja živim u domaćinstvu gdje uz kuću koristimo i komadić zemlje (vrta) na kome uzgajamo nešto malo voća i povrća i nešto malo domaćih životinja (imam nekoliko kokica za meso i jaja, kozicu za mlijeko, kunine za meso i breka da to čuva)

Evo gledajte sad:

• biorazgradivi otpad ostaje potpuno na mom domaćinstvu: ostatke hrane i prehrambenih artikala pojedu životinje, sav zeleni otpad - cvijeće, travu, lišće – kompostiram i oplemenjujem zemlju za novi ciklus proizvodnje!
• ne koristim kemikalije niti umjetna gnojiva, zemlju gnojim životinjskim gnojem
• grijem se na drva, grijem prostor u kome i boravim, ambalažni papir i karton spaljujem i koristim kao energent (koristim za grijanje još i sve drvene ambalažne kašete koje odbacuje obližnji market), pepeo vraćam na zemlju.
• živim u staroj istarskoj gradnji, ne koristim klimu i temperaturu kuće (uspješno) reguliram škurama
• staklovinu i plastiku (sam) nosim na otkup, korištene baterije (sam) nosim na odgovarajuća odlagališta
• uglavnom (kad imam love) kupujem velika pakiranja proizvoda
• kupujem pića sa povratnom ambalažom, a u kupovinu nosim vlastitu platnenu boršu ili pletenu košaru
• rabljenu odjeću i obuću (sam) nosim u Crveni križ, a rabljene stvari koje više ne koristim – razmijenim, dam ili prodam
• što mogu, dajem da se pokrpa ili popravi ili to uradim sam ako mogu i znam
• odvodnju i kanalizaciju (još) nemamo (a ka'će, ne zna se!) i fonju praznim o svom trošku za 100 kuna po cisterni – jest da je naš fonjorolo k'o da vozi formulu: sjebe se u prvom zavoju i istovari sadržaj cisterne već u prvoj graji, tako da nerijetko u šetnji oko našeg sela možete naići na granje urešeno kaširanim, sasušenim, neraspadnutim klozet papirom ili ženskim higijenskim potrepštinama... (ikebana, rekli bi Japanci!)

I sad zaključite sami: tko tu koga...

Vaš buraz s burze!