Nobelova nagrada za objavu rata

Ilustrcija: politicom.com

Ideja da se Baracku Obami oduzme Nobelova nagrada za mir i da se ona dodijeli Edwardu Snowdenu beskrajno je simpatična. Ne samo zbog zluradosti i nedužne pakosti. Malo zdrave osvetoljubivosti nikom nije naudilo. Ova inicijativa izaziva zadovoljstvo i grohotan smijeh jer je Nobelov komitet, nagradivši Obamu 2008. godine, ispričao nejasan vic. Sada je dobio priliku da ga, zajedno sa kandidatom za oduzimanje, objasni.

Oduzimanje bi se trebalo odigrati sa istom onom pompom u gradskoj kući u Oslu sa kojom je nagrada i dodijeljena. Norveški kralj u crnom fraku sa bijelim svilenim prslukom sjedi do kraljice u bijelom šifonu te zajedno sa članovima vlade i diplomatskim zborom bučno aplaudira. Predsjednik komiteta bi u kratkom govoru obrazložio zašto je nagrada oduzeta, zatim bi Obama dobio priliku za još jedan svečani govor. Prilikom dodjele, laureat ima priliku održati predavanje u kojem obrazlaže osobnu viziju mira. Prethodni put, novoizabrani predsjednik Amerike je objavio rat. To za funkciju koju obavlja nije ništa neobično. Obama je pametan čovjek koji pristojno obavlja zadatak koji mu je povjeren. Idioti su oni koji su mu dali jedno od posljednjih nekompromitiranih oruđa za valorizaciju međunarodne politike, prije nego što je načinio ikakav ozbiljan korak u svejtskoj politici.

Foto: abearsrant.com

Objašnjenje je bilo u neku ruku mistično i temeljilo se na dubokoj vjeri. Glavni razlog su bili njegovi napori za nuklearnu demilitarizaciju svijeta. "Koji napori?", podigli su tada mnogi obrve. Osim poigravanja sa idejom da se upusti u rat sa Iranom koji razvija nuklearnu tehnologiju, i savezništva sa Izraelom na tom poslu, drugi se napori nisu mogli vidjeti. To je novost u uspostavljanju svjetskog mira. Opće je poznato da Iran razvija nuklearnu tehnologiju. Iranske vlasti otvoreno govore da imaju pravo na nuklearnu tehnologiju kao i svaka druga država na svijetu, i ne kriju svoje ambicije. Tako i SAD i Izrael imaju pravo razvijati nuklearnu tehnologiju kao sve ostale zemlje svijeta. Razlika je u tome što te dve države imaju dovoljno atomskih bombi da nekoliko puta dignu u zrak cijeli svijet, dok Iran nema atomsku bombu. Situacija je komplicirana i ima mnogo geopolitičkih, religijskih i civilizacijskih dimenzija. Transkontinentalna prijetnja ratom u međunarodnoj politici uvijek ima logike. Kako objava rata saveza dviju nuklearnih sila državi koja nema nuklearno oružje može biti temelj za Nobelovu nagradu, to bi nam komitet i nobelovac u večernjim odijelima morali još jednom objasniti.

Drugi razlog je bio još misteriozniji. Nagrada je dodijeljena i za izuzetna dostignuća u međunarodnoj diplomaciji te pruženu ruku muslimanskom svijetu. Obama je doista održao jedan sjajan govor u Kairu, gde je obećao da će se "ciklus uzajamnog nepovjerenja i nesporazuma prekinuti". Rekao je da je došao kao čovjek koga zanimaju zajednički interesi i uzajamno poštovanje. Protokolarno se zauzeo za palestinsku državu i dodao "budite sigurni: nećemo zadržavati naše vojnike u Afganistanu", Amerika će se braniti u okviru međunarodnog prava.

Govor je održan u srpnju, Nobelova nagrada je dodijeljena u studenome, Obama je preuzeo dužnost 20. siječnja. Krajem 2009. u logoru Guantanamo bilo je isto onoliko zatvorenika koliko ih je bilo sredinom 2013. Primajući nagradu, Obama je objasnio svoju mirovnu doktrinu. "Instrumenti rata imaju svoju ulogu u očuvanju mira", rekao je on, pomalo iznenadivši publiku koja je u takvim prigodama navikla na malo drugačiju retoriku. Govoriti o nužnosti rata za dostizanje mira logično je na vojnoj akademiji West Point, ili u sjedištu NATO-a u Bruxellesu, dok u Oslu zvuči pomalo bizarno. To je bila omiljena teza Obaminog prethodnika Georgea Busha, koji u ovom kontekstu ispada pošten, iako ne previše bistar predsjednik. Zaključak je bio konzistentan sa uvodom."Nenasilni pokret ne bi mogao zaustaviti Hitlera, pregovori ne mogu uvjeriti Al Quaidu da položi oružje". To je bila nešto elokventnija varijanta argumenta sa kojim je Bush napao Irak. To je bio Bush stariji, koji je rekao da je Saddam Husein "koristio metode od kojih je zazirao i Adolf Hitler". Obama se pridružio dugoj obiteljskoj tradiciji koja jedan rat opravdava drugim. Međutim, kao pravnik je dodao da će "SAD biti barjaktar u vođenju rata po pravilima, za razliku od onih protiv kojih se borimo, koji ne poštuju pravila ratovanja."

To je vjerovatno sve točno, samo je ostalo nejasno kakve veze ta načela imaju sa mirom. Instrumenti rata igraju ključnu ulogu u produžavanju rata. To već znamo. Zatim je najavio povećanje broja vojnika u Afganistanu, zatvaranje Guantanama prepustio povijesti, a instrumentima ratovanja dodao masovnu upotrebu robotskih letjelica za ubijanje civilnog stanovništva. George Bush je sigurno bio potišten. On je osam godina izgarao za ono što je Obami za osam mjeseci donijelo najviše svjetsko mirovno priznanje. Nema pravde na ovom svijetu.

Ali osvete ima. Za nju se pobrinuo opskurni informatičar, koga su angažirali kao suradnika u projektu nadziranja svih svjetskih komunikacija. Edward Snowden je u najboljoj prosvjetiteljskoj tradiciji razotkrio ponašanje posvećenih opskurantista i dao ga na uvid cijelome svijetu. Pokazao je metodologiju koja bi lako mogla dovesti do renesanse. Suradnici tiranskih sistema i trebaju odati tajne koje osiguravaju stabilnost tih sistema i moraju ih učiniti dostupnim svima. To svakako zaslužuje Nobelovu nagradu. Ako je ona za mir već rezervirana, neka mu je daju za fiziku ili za književnost.

Nobelovu nagradu za mir treba oduzeti i Europskoj uniji, koja je prvo zabranila prelijetanje aviona bolivijskog predsjednika Eva Moralesa kroz njen zračni prostor, pa ga zatim natjerala da pristane na pretres. Političkim jezikom, to se zove objavom rata bez povoda.

Snowden je pokazao još nešto. Da je uobičajena podjela na dobre i zle u SAD previše stereotipna. Na glasanju donjeg doma američkog kongresa, Obama je organizirvao spregu najkonzervativnijeg dijela Demokratske stranke i liberalnog krila Republikanske stranke kako bi zaustavio zakon koji bi ograničio špijunsku djelatnost obavještajnih službi. Snowden je svojim otkrićem otvorio ozbiljnu raspravu o građanskim slobodama i ljudskim pravima, sa kojima Obama obično davi čitav svijet, a Amerikanci ih koriste kao casus belli protiv država Trećeg svieta. Za obuzdavanje obavještajnih službi zalaže se liberalno krilo Demokratske stranke u savezništvu sa najkonzervativnijim dijelom Republikanske stranke, zabrinutim zbog sve silovitijeg prodora državnih institucija u prava pojedinca. Ovo sjajno dostignuće zaslužuje međunarodno priznanje.