Moj je otac šezdesetosme svojevoljno izašao iz partije, rijetko priča o tom vremenu kada se kao čovjek u ranim tridesetima odlučio na svoj osobni put nesvrstanosti. Kaže da su mu se u stvari smučili crveni tajkuni koji su počeli vladati društvenom scenom čak i u malim mjestima u kakvom smo mi tada živjeli. Besramno su počeli dizati glave oni koji su ideologiju zajedništva i revolucije koja je bila svojom ratnom varijantom okončana tek prije nekih dvadesetak godina, počeli zamjenjivati ideologijom separacije i zgrtanja imetka i novca. Ratne zasluge su se počele zamjenjivati za mirnodopske usluge! Pojedinac je bio važniji od cjeline.
Kaže da se potom iznutra na svoj način i svojim znanjem borio protiv takvog lažnog socijalističkog uređenja i da je svim srcem navijao da ono što prije skonča. Nikad mi nije rekao koji su to samotni načini borbe bili.
- No da sam tada znao gdje to sve vodi, vjeruj mi nikad ne bih izašao iz partije, borio bih se do zadnjeg da ona još ojača i da postanemo društvo kakvo se teoretski proklamiralo... da sam mogao znati kud' vode prijepori i pomaci s konca šezdesetih i početka sedamdesetih, i danas bih podupirao i glorificirao prednosti socijalizma na račun ovog nečega za što još ni ne znamo kako se zove, na račun ovog nečega što ima toliko nedostataka da ih je upravo i besmisleno nabrajati.
Svi oni s kojima je potajno suosjećao - od beogradskih studenata, hrvatskih proljećara, slovenskih trgovaca do kosovskih rudara, sad su na osvetničkom tronu – pogledaj malo biografije onih koji su rastočili bivšu državu i sve će ti biti jasno! Osveta se ne mora podgrijavati, hladna je i dovoljno teška na prazan želudac! Ali... samo jednom se ljubi! - Dodao bi i onda prestao o tom.
... Moj je otac pobunjeni i umorni umjetnik dešifriranja patetike i poetike, usporen je - no pitam se je li ga vrijeme stiglo pregaziti! Oduvijek je bilo teško biti sam i usamljen! I, sjećam se, puno je koštalo!
Stoga je možda bolje od svakog pametovanja pozvati se na jokera "lektiru" i podsjetiti kako je pametan čovjek (čitaj Tin) definirao i detektirao "problem" još tamo 1917. kada je ova vrhunska Ujevićeva pjesma (poema) nastala.
Tin Ujević,
Svakidašnja jadikovka
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.
–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.
O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.
I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,
i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.
O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!
O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.
Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
(Posvećeno očevima!)