Ako si iz Hrvatske - onda znaš što je zakon!

Žao mi je što tekst počinjem sloganom reklamne kampanje jedne pivske kuće, a nisam joj naplatio besplatan marketing, ali mislim da nema boljeg načina danas opisati našu situaciju koja bi, da nije žalosna, svakako bila smiješna! Doduše postoji jedna bolja definicija koju je davno još izrekao Krleža („Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture.“) ali, avaj, tko se još sjeća Krleže?

Problem je najlakše riješiti tako da se praviš kao da ga ni nema!

Sutra je nova tekma, a atmosfera je potpuno mlaka i nenabrijana... ako izgubimo od Belgijanaca, jasno će biti tko je tomu kriv – ćirilica! Naravno! Ako pobijedimo – opet ćirilica, koja će Štimcu, uz neizostavnu krunicu, dati dodatnu vjeru, snagu i visprenost da njome motivira preplaćene zvijezde i zvjezdice!

Da izgore i ostave srce lavovsko na terenu! Moš' mislit'!

Budale – ovo je pošta!

Danas dok naši umjetnici, književnici i intelektualci uglavnom šute, smatrajući kako je (naj)bolje nikom se ne zamjerati, dok u dječjem tjednu političari čitaju djecu Ivicu i Maricu, Crvenkapicu ili Pepeljugu, dok populisti idu po školama i drže predavanja o multikulturalnosti i sakupljaju materijale za buduće sociopolitičke studije, dok amateri svih boja kao mladi pijevci besramno naskakuju na stare koke čim im glavni pivac u korti okrene leđa – danas, izgleda, nemamo većeg problema u nas od iznova oživljene ćirilice! Nas najviše plaši (Arsen) bauk koji kruži Hrvatskom i po njoj zatakiva neke čudne ploče na nekim čudnim jezicima!

Sjeća li se netko grafita na pulskoj pošti s početka devedesetih! Netko je na zidu pošte napisao "Oво је Србија!", a ispod je netko dodao: "Budalo - ovo je pošta!"

Postoji doduše i verzija priče koja kaže kako je najprije netko napisao "Oво је Србија!", pa je onda netko prekrižio taj natpis i dodao: "Ovo je Hrvatska!", pa da je tek tada došao netko treći, prekrižio i prethodni natpis i napisao: "Budale – ovo je pošta!"

Na vukovarskom primjeru ova lucidna priča može izgledati ovako: Netko napiše u Vukovaru na ćirilici: "Oво је Хрватска!", a onda dođe netko drugi, prekriži prethodno i napiše "Ovo je Hrvatska!" (Još da nas samo netko uputi gdje je pošta!)

Da je kojim slučajem Tuđman danas živ (ako bi uopće bio u Hrvatskoj), ćirilica bi bila već i na tablama na ulazu u Vukovar – i nitko se ne bi žalio, niti bi mu palo na pamet okupljati se u noćne straže i prosvjedovati! Bit će zanimljivo gledati uskoro kako Marko kara svoje! A morat će! I kestenje je počelo dozrijevati, a njemu je ćirilica upala k'o žlica u med! A med ide s kestenjem!

Granice se otvorile, a ljudi zatvorili!

Ima jedna ilustrativna štorija koja dobro oslikava ovaj naš sindrom "postupanja" po zakonu: priča seže u vrijeme sredine devedesetih godina kad se puno naših ljudi, izbjeglica raštrkalo po svijetu. Jedan od njih završio je u Luksemburgu, snašao se, našao posao i počeo funkcionirati kao sav normalni svijet! Oženio se on tamo, naravnu za Našu žensku i odlučio napraviti kuću. Izabrao je jedno lijepo brdašce na kraju grada s pogledom na neko lijepo jezerce!

Skupio je prijatelje i rodbinu (koja je već došla za njim, čim se malo snašao), priklao masnog janjca i okrenuo ga na svom placu, pozabijao palune za ogradu, angažirao građevinare i počeo gradnju. Kad su općinari vidjeli kako niče to njegovo novo zdanje, nisu mogli ni pojmiti što se događa! Cijeli njihov svjetonazor bio je doveden u pitanje! Naime ovaj našijenac počeo je gradnju bez ikakve dozvole! Mislio je on naravno, najprije malo graditi pa onda poslije pokupiti i nabaviti papire koji bi eventualno trebali, mada se nadao da tu u toj dalekoj hladnoj Europi ni ne trebaju neki veliki papiri za gradnju! No općinari iz tok pitoresknog luksemburškog mjestašca su se pak našli u neobranom grožđu: nisu znali što će s njim i njegovom gradnjom, budući da u njihovim zakonima i gradskim aktima nije bila ni predviđena mogućnost bespravne gradnje, niti su mogli zamisliti da netko krene u tako ozbiljan posao bez ikakvog papira, papirića, dozvole, ma i najmanje dozvolice! Kako takva mogućnost nije bila ozakonjena nije bilo ni kazne za taj njegov čin, naložili su mu samo da zemlju dovede u prijašnje stanje i da na kraju posije travu po livadi... e da... rebnuli su ga ipak za nešto: platio je debelu kaznu za neovlašteno klanje životinja i loženje vatre na otvorenom - sjećate se onog masnog janjca s početka priče!

Neki zlobnici čak govore da je novinarka koja je pisala o tom nepojmljivom slučaju za luksemburške prilike zvala Reding, Viviene Reding!

Jer ako si iz Hrvatske - onda znaš što je zakon - i kako ga zaobići!

A znaš i tko je zakon – i kako mu se uvući!

Vaš Gavun