Htio sam ovaj tekst nasloviti sasvim drugačije: "Moj drug – Božo Pub!" - ali sam malo kopao po nekim starim zapisima (File: zaobradu.doc) i naišao na jedno pitanje koje me izazivalo još od davnih dana, kad smo iz komunističkog mraka krenuli u bjelodanu demokraciju! Sjećate se tog vremena? Naravno da se sjećate, pretpostavljam da vam još od ushita bljeska pred očima, jer kako biste inače previdjeli ono što se tih godina događalo pred vama, osim ako niste bili obnevidjeli zabljesnuti veličinom događaja! Jasno je svima da prijelaz iz mraka na svjetlo, ljude zaslijepi, pa mnogo toga – ne vide!
Božo Pub, naravno lik je iz one poznate Balaševićeve:
Ovo je priča koju vrlo rado pričam
to je priča o Boži zvanom Pub
jedni ga hvale, drugi žale
treći kažu 'e moj brale
taj je bio kvaran kao šupalj zub!
... i bio mi je to povod da raspredam o tzv. "negativcima" s kojim se zbližite i nesvjesno stanete na njihovu stranu, bad guys postanu vaši igrači! Stockholmski sindrom. Znate naravno za taj sindrom, književnost, filmovi, a bogme i svakodnevna stvarnost, puni su vam takvih primjera...
A onda sam se sjetio još jednog egzemplara (ne onog kiklopovskog, jednom ću vam i o njemu ispričati priču, samo me podsjetite!) koji na vrhunski način još bolje objašnjava taj prijepor poremećenih vizura i izokrenutih vrijednosti... ono: kad vidiš trun u oku brata svojega, a balvan u vlastitom ne vidiš. Jer kako reče Isus: kad izvadiš balvan iz svojega oka, jasno ćeš vidjeti kako da izvadiš trun iz bratova!
Sjećate se naravno priče o Robinu Hoodu? Da priče! Legende! Naravno da se sjećate! Iako nije utvrđeno je li Robin Hood postojao kao stvarna osoba, ja vjerujem kako u svakoj legendi ima istine, baš kao što u svakoj istini uvijek postoji bar mrvičica legende!
Mene je uvijek zanimalo je li on pozitivan lik ili totalni razbojnik, osvetoljubivi odmetnik koji je iskoristio situaciju u kojoj je odsustvo vladara stvorilo izvrstan poligon plemstvu za međusobnu borbu za vlast. Kralj Richard I. Lavljeg Srca u naponu svoje vlasti (konac 12. stoljeća) bio je naime u Trećem križarskom ratu.
Pretpostavlja se da je Robin Hoodov lik (i djelo) nastao na nekom stvarno postojećem Robinu (Robin Longstride, Robin of Loxley ili Locksley) negdje čak iz 9. stoljeća ili pak kao poetsko amalgamiranje nekoliko pozitivaca u jedinstveni lik koji je postao sinonim borca za jadne, potlačene i siromašne. Nešto slično imamo i u usmenoj predaji nekolikih južnoslavenskih naroda u liku (i djelu) Marka Kraljevića.
Robin Hood je bio najčešći lik mnoštva srednjovjekovnih engleskih balada, a u najstarijim sačuvanim izvorima koji ga spominju (15. stoljeće) on se navodi kao odmetnuti i krvoločni pljačkaš i ubojica koji nije prezao ni pred čim i ni od čega! Kasniji tragovi u poeziji engleske usmene predaje preinačuju ga već u plemića i domoljuba koji je ratovao na strani anglo-saksonaca u borbi protiv Normana, da bi u 19. i naročito 20. stoljeću, i to pogotovo zahvaljujući filmu i TV serijama, danas već i kompjuterskim igricama, postao izraziti pozitivac, borac za socijalnu pravdu koji krade od bogatih i dijeli siromasima. Spektar glumaca koji su ga igrali kreće se od Errola Flynna, Schona Conneryija, Kevina Costnera pa do Russella Crowea – što već dovoljno govori o podatnosti materijala od koga se moglo svašta zamijesiti!
Filmska priča je manje-više svima poznata: Ivan (bez Zemlje), Richardov brat, za koga se btw i pretpostavlja da je 'natočio' Hoodu najcrnje priče i proglasio ga krvožednim razbojnikom, u savezu s nottinghamskim šerifom i plaćenikom Guyem Gisborneom, harači po jadnom i napaćenom narodu, kome uza sve muke još prijeti i invazija Normana. Robin Hood im se usprotivi, okupi kostur buduće družine (Mali John, fratar Tuck), utabori se u prostranoj i zakonu nedostupnoj Sherwoodskoj šumi, te krene svrgnuti Ivana i pokvarenog šerifa, uzimati bogatima kako bi nahranio siromašne koji mu se pridružuju u borbi i čekanju da se vrati pravedni kralj Richard i ponovno ustanovi red i mir... Lionheart se na kraju filma i pojavi i omogući pravi holivudski happy end, blagosloveći Robinovu vezu s Marijanom (Marion), skoro je zaboravih spomenuti, koja je kralju čak bila i nekakva rođakinja!
Inače, u stvarnosti, Ivan bez Zemlje je nakon Richardove pogibije (1199.) postao njegov zakonski nasljednik i novi engleski kralj, što sigurno Robinu, ako je iole postojao, nije išlo na ruku.
Mene pak zanima jedna druga priča – nije li Robin Hood stvarno i bio razbojnik i čovjek koji je radio mimo zakona kako bi sebi i svojim istomišljenicima pribavio nezakonitu materijalnu korist. Pitam se je li on bio dobar ili je samo htio da njemu i njegovima bude dobro! Čak postoji i priča da je režiser Ridley Scott u filmu s Russellom Croweom, htio krenuti s premisom da je Robin bio bad gay, a da je nottinghamski šerif trebao biti good gay, no mentori, financijeri i piarovci su ga odgovorili od te namjere, pa je ostao pri ustaljenoj romantiziranoj priči s "dobrim" Robinom.
Nije li priča mogla biti tumačena i ovako: u doba kad je mudri i hrabri kralj Richard otišao vojevati za dobrobit i spas kršćanstva u Treću križarsku vojnu, zemlju je ostavio na čuvanje političkoj i vojnoj vlasti koju su predstavljali i njegov brat Ivan bez Zemlje i šerif od Nottinghama. Uvažavajući tešku krizu, siromaštvo i bijedu svog puka, ova su dvojica gledali da koliko toliko popune državnu blagajnu i da dodatnim nametima na već osiromašeni puk, osiguraju dostatna sredstva kojima bi se financirala križarska vojska u svojoj plemenitoj nakani da pronađe Sveti Gral i da Kristov grob oslobodi od muslimanske nazočnosti, te da se preživi teška kriza!
Na povratku u Englesku, 1192. godine, Richarda zarobi austrijski vojvoda Leopold, koji je tražio od Engleske i Engleza za one uvjete basnoslovnu otkupninu od 150.000 maraka (nisu još onda bile dojčmarke, ali očito je kako se već tada prevarom, ucjenom i lukavstvom stvarala okosnica najjače europske valute). I što sad? Ivan i šerif nisu umjeli drugačije riješiti problem nego li da opet pojačaju namete, budući da su sva istraživanja ukazivala na to da su ljudi imali još novca u čarapama i jorganima i da ih se moglo još dodatno cijediti!
Kako se već i plemstvo sjeverne Engleske počelo buniti zbog novih nameta, odjednom se začudo pojavio Robin - čovjek, ratnik, rođeni vođa, razvojačeni križarski branitelj, koji je sa svojom ekipom iskusnih i prepredenih prijatelja (Mali John i fratar Tuck) odlučio stati kontra nottinghemskih vlastodržaca koji su personificirali mrsku im centralnu vlast Londona.
Nottingham je bio značajan trgovački, prometni i regionalni centar, a Sherwood izgleda tek lovno-rekreacijska zona koja se zgodno nalazila i nezaobilazno nametala na putu koji je spajao Nottingham i London! Podaci govore da je šuma zauzimala prostor veći od 200 ha, tako da se zaista nije mogla jednostavno obići (inače sam kao klinac uvijek smatrao šerifove ljude, koji su nemilice padali pod strijelama sherwoodske družine, običnim budalašima što nisu znali ići drugim, manje opasnim putem!)
Dakle odmetnička je trojka na čelu s Robinom, počela u stvari raditi protiv svog kralja, a na račun domaćih, lokalnih moćnika i njima pripadajućeg kmetstva. Očito je tu bilo viših interesa i zakulisnih igara kojima se htjelo svrgnuti Richarda koji baš i nije bio obljubljen u tom kraju, budući da je više vremena provodio na svojim imanjima u Francuskoj i po križarskim ratovima, nego li među svojima na hladnom sjeveru. Postoje čak i neke priče koje u najmanju ruku dvoje i o Richardovoj seksualnoj orijentaciji koja je kažu bila daleko bliskija muškom, vojničkom okruženju!
Sve to stavljajući na svoju stranu, odmetnici su zgodno iskoristili priliku i uz dobar PR, krenuli odozdo osvajati vlast. U svojoj bahatosti, Robin je čak zbog viših interesa zaveo i kraljevu rođaku Marijanu, kako bi lakše preveslao neodlučne. Marijana koja se tek tu i tamo samo prošetavala službenim kočijama i svakodnevno obilazila frizere, manikere i pedikere i nije imala neke velike zasluge u političkom životu nottinghamskog kraja, osim koristi koju je cijedila iz svog rodbinskog pedigrea.
U jeku borbe i prijepora, vraća se Richard – brzo spoznavši tko je na čijoj strani, a opet ne želeći navući dodatni bijes naroda na sebe, tek protjera glavne aktere drame (veselu trojku – Robina, fratra i Malog - naravno i neizostavnu Marijanu) nazad na njihova imanja i u samostane, oduzme im neke privilegije i opetovano se uvjeri kako ne treba vjerovati momcima u tajicama, a bogme ni onima koji se oblače u ženske halje, pa makar isti pobrali i sve afričke šljive ovog svijeta!
Veseo što ga brat nije iznevjerio, Richard Ivanu dade i nove posjede i privilegije te ga namiri tako da ovaj može spokojno čekati starost, a usput ga proglasi i svojim jedinim nasljednikom – budući da zbog gore već spomenute seksualne orijentacije, nije imao vlastite djece. Naravno, i Ivan bez Zemlje obilno se odužio svojim vjernim sljedbenicima i dodijelio im nove bogate posjede s rodnim poljima, pašnjacima, šumama, stokom i pripadajućim pukom. Šerifi su postali maršali, nadzornici savjetnici, šumari nadšumari, cestari nadcestari, carinici nadcarinici...
I sad, eto kad imate obje slike pred sobom, možete li olako odlučiti koja je original, a koja falš? Je li Robin bio obična lopina koji je za interese neke skrivene sive eminencije želio oslabiti vladajuću službenu vlast (koliko se o 'službenim' vlastima uopće moglo govoriti u srednjovjekovnoj Engleskoj) ili je bio odista rani i nepatvoreni borac za ljudska prava koji se bio spreman žrtvovati zajedno sa svojim sudruzima za opću dobrobit potlačenih?
Ili je možda i ovu lamentaciju o Robinu bolje završiti upravo onako kako bi rekao moj, u nekom ranijem tekstu spomenuti, sveznadar iz susjedstva kad sam ga nedavno bio pitao o tome što misli kakav je jedan naš susjed koji se iznenada počeo penjati po političkim ljestvama ovog našeg malog komadića svemira?
On mi je lakonski odgovorio: A, ćo moj, jedni povidaju da je dobar, a drugi da baš i ni!
Vaš Buraz s burze