Od sumraka do zore (problem narkomanije by Kristina Grbac)

(Izvor:Kristina Grbac i Mateo Sardelin)Narkomanija, ovisnost, droga. Riječi koje vjerujem da u svima pobuđuju osjećaj straha i nelagode i na sam spomen.
Ipak, moramo napokon postati svjesni da to nisu «samo» riječi već naša svakidašnjost koja nas, na žalost, sve više okružuje i preuzima vlast nad našom djecom. U današnje je vrijeme izuzetno teško kvalitetno odgojiti dijete. Svi smo zauzeti poslom i velikom bitkom za egzistenciju, pa roditelji često u drugi plan stave primarnu vrijednost svojih života - VLASTITO DIJETE.

A potrebno je tako malo. Bolje je kratko ali kvalitetno provedeno vrijeme u razgovoru od dugoga i uz šutnju i obostrano nerazumijevanje, ili, u gorem slučaju, servirati im sve «na pladnju» kao nadomjestak za nedostatak trenutaka posvećenosti.

A ta se kobna greška radi već u najranijem djetinjstvu. Neoprostiva je greška zatvarati oči pred tako očiglednom istinom i stvamošću kao što je problem droga te na ovisnike gledati kao na beznadežne ljude i krivicu svaljivati uvijek na nekog drugog. Najčešće je to društvo. Koliki se iskreno zapitaju zbog čega je uopće došlo do tog lošeg društva, šta ih je tamo uguralo?

Iako je to mnogima izuzetno teško priznati, problem ipak niče u samoj obitelji a ne u društvu (društvo je samo posljedica!), kako se mnogi ograđuju pa samim time sebe zavaravaju pred velikim problemom sadašnjice. Možda čak i najvećim!

Neprihvaćanjem i zatajivanjem problema zbog straha od moguće osude rodbine ili susjeda, roditelji osuđuju vlastito dijete na propast, a to je isto kao i slati ga u smrt i to mirno gledati! Zvuči strašno, zar ne? Međutim, to je, na žalost, istina.
Sa velikom željom da u vama, cijenjeni čitatelji, pokušamo približiti i osvijestiti problem ovisnosti, posjetili smo zajednicu CENACOLO u Novigradu i razgovarali sa tamošnjim štićenicima. Onima koji su izliječeni.

Jadan od njih, koji je sada već dvije godine izvan zajednice, ispričao je svoju priču i put ka slobodi. Slobodi bez droge.
Ovim putem čestitamo njemu i svima koji su se otrgnuli iz tog vrtloga pakla kao i njihovim bližnjima koji se nisu bojali stati uz njih!

Moj je sugovornik rođen 1973. godine. Rastao je uz majku i dvije godine starijeg brata dok je oca viđao vrlo rijetko, jednom godišnje, jer je živio i radio u inozemstvu te o obitelji nije pretjerano brinuo.

Kao dijete, bio je izuzetno komunikativan, veseo i susretljiv što se promijenilo ulaskom u pubertet kada se potpuno povukao u neki svoj svijet a da ni sam tome ne zna razlog. Znamo da je pubertet razdoblje kad su mladi pomalo zbunjeni prelaskom iz svijeta bezbrižnog djetinjstva u svijet odraslih. Svatko ga proživi na neki svoj i drugačiji način. Moj ga je sugovornik, na žalost, prošao na onaj gori: povlačenjem u sebe, udaljavanjem od bliskosti majke i brata te ulaskom u svijet narkotika i lošeg društva. Svijet pun vrtloga i padova u kojem veoma brzo dotaknete dno ukoliko vam netko u tom trenutku ne pruži ruku spasa. Njegova ruka spasa bili su beskrajna ljubav i podrška majke i brata. Ovo je njegova priča kojom nas je upoznao sa svojim putem kroz pakao koji je prošao.

« Droga mi je davala osjećaj snage i sigurnosti u društvu, poticaj za komunikativnost i rješenje svih problema. Za taj dan.
Kažem za taj dan, jer ujutro, kad se probudiš, sve je opet isto. Jedina stvar o kojoj u tom trenutku razmišljaš je kako doći do nje u što kraćem vremenu. Tada je opet sve u redu, ne zanima te ništa.. .ni posao, ni obitelj, novac...

Do novaca za drogu se dolazi na sve moguće načine. Većinom postaneš prisiljen početi je preprodavati da bi imao za sebe.

Mada, u to je vrijeme bilo ratno stanje... bilo je lakše. Rat je rat. Nema zakona, droge je bilo u izobilju i lako se dolazilo do nje. Moje društvo nije bilo samo društvo narkomana. Naprotiv, više sam se družio sa ljudima koji sa drogom nisu imali nikakve veze. Pokušavali su me urazumiti ali dok čovjek sam ne dođe do nekih zaključaka, sve je uzalud.

Netko tko kaže da se sam izliječio, laže, takvog nema ili ga barem ja ne poznajem. Nisam nikada o drogi razmišljao na način da me uništava fizički i psihički. Droga je droga. Što god da se desi, ništa te ne može toliko pogoditi koliko te ona može držati! Kad se govori o ovisnicima, on sam nikad neće pristati na liječenje.. .malo tko. Ja sam bio prisiljen na liječenje od strane majke i brata. Drugačije se nije moglo. Majka je otišla u Međugorje, gdje je zajednica, razgovarala je i tek je tada i sama postala svjesna težine problema. Najprije sam bio na pripremama za ulazak u zajednicu koje traju 2-3 mjeseca. Zapravo, ovisi od osobe do osobe koliko traju pripreme. To ovisi u kakvom si stanju, skidaš li se nekim tabletama, na koliko njih si i si. Čak i u to vrijeme nisam bio svjestan ozbiljnosti problema. I tada sam se drogirao. Da bi mogao pristupiti zajednici moraš biti čist, da bi ti bilo lakše. Nakon priprema poslali su me dalje. Došavši u zajednicu, manje-više bio sam «čist». Svaki početak je težak pa tako prvih 6 mjeseci nisi ni svjestan gdje si, šta si, što se oko tebe događa...

U toj zajednici nema novina, cigareta, alkohola. Televizija se gleda vrlo rijetko, jednom u petnaest dana, kakav film, utakmica. Dani su nam bili ispunjeni molitvama što mi je u početku bilo malo teško. Mislim, ovisi sve kako je tko odgojen i naučen.

Ja sam odrastao u kršćanskoj obitelji tako da mi je vremenom to postalo normalno i pružalo mi potrebnu utjehu i snagu. Zajednica ne prakticira pomoć nikakvih doktora, psihologa, psihijatara. Ni u kom slučaju se ne pribjegava odvikavanju uz pomoć nekakvih medikamenata. Kada ti je teško, proživljavaš krizu, razgovaraš s nekim iz zajednice koji je to već prebrodio. To je takozvani «anđeo čuvar». Kako bi ti jedan doktor mogao pomoći?! Šta on zna kako se ti osjećaš i šta proživljavaš? On posjeduje isključivo knjiško znanje a ovisnik, u početku, svako malo ima krizu. Stoga je najbolja pomoć od strane nekoga tko je to prošao i izliječio se.

Bilo je trenutaka kada sam poželio nešto uzeti čak i nakon par mjeseci provedenih unutar zajednice.. .Znate, droga je ipak droga.. .Čovjek se cijeli život bori protiv nje! U Ugljanama sam boravio godinu dana. To je zajednica koja te s vremena na vrijeme šalje drugdje. U Italiju, Španjolsku... Kuće su rasprostranjene po čitavom svijetu. Nakon te zajednice, poslali su me u druge dvije i naposljetku u Novigrad. Sve ukupno, moje je liječenje trajalo 4 godine. Nisam ni u jednom trenutku poklekao i uzeo nešto. Prvih pola godine od ulaska u zajednicu nemaš kontakata sa obitelji. Ja sam svoje vidio nakon 8 mjeseci. Nakon nekog određenog vremena provedenih u zajednici, omogućeni su kratki izlazi ali je to uvijek i isključivo uz osobu od povjerenja, koja je unutra već par godina i koja je izliječena.

Nakon 4 godine, kada sam napustio zajednicu, sve mi je u vanjskom svijetu bilo neobično. Čist sam već 6 godina. Četiri u zajednici i dvije vani. Jedan od razloga što se nisam vratio doma je taj što zajednica, nakon izlaska preporučuje promjenu mjesta življenja. Vjerojatno bi mi bilo lakše da sam se vratio. Doma mi je obitelj, kuća, sve.. .Međutim, zajednica to ne smatra pozitivnim. Odem povremeno kod svojih, srećem staro društvo. Nekih nema, mrtvi su...neki su u zatvoru.

Nikad se više ne bih vratio načinu života prije ulaska u zajednicu!

U zajednicu sam došao silom.. .Majka i brat su mi postavili ultimatum. Ili zajednica ili van iz kuće!

Tek nakon određenog vremena provedenog u zajednici, kad ti se mozak donekle pročisti, shvatiš da si došao na jedino pravo mjesto za izlječenje. Ne doživljavam nikakve neugodne situacije ili kritike od strane ljudi kao bivši ovisnik jer ti to nitko neće reći u lice, a šta govore iza leđa, to me na zanima. Nikada se nisam osjećao odbačenim mada bi možda to doživljavao da sam ostao doma. Najgore je to što upravo oni koji najviše osuđuju ovisnike i na njih gledaju s prijezirom, imaju taj problem u vlastitoj kući. Kad dođe do problema droge, to nikada nije samo droga. Tome prethode obiteljska situacija, komunikacija u njoj.. .bolje rečeno, nedostatak komunikacije. Ponekad je potrebno da u obitelji postoji autoritet koji će ti i opaliti šamar ukoliko to zaslužiš! Ja to nisam imao. Mogao sam što sam htio. Droga većinom dolazi zbog toga što si neke stvari skupljao cijeli život unutar sebe.

Probleme u obitelji, svoje vlastite probleme... Nikad nisam mogao ovako sjesti i reći «Vidi, muči me to i to...». Zatvoriš se u sebe i na kraju ti droga dođe kao neki spas, izbavljenje. Sredstvo koje će ti pomoći u bijegu i zaboravu. Otac je za moj problem saznao tek kad sam pristupio zajednici. Nikada nismo bili bliski. Krivio sam ga što je ostavio majku samu da se brine o bratu i meni. Danas se slažemo malo bolje. Prema majci i bratu nikada nisam bio agresivan. U kakvom god stanju bio, ipak sam imao poštovanja. Međutim, kada i dođe do ovakvih situacija, treba vidjeti na čemu je čovjek. Jer, u tom trenutku ni on sam nije svjestan svojih postupaka.

Ljudi ne shvaćaju da se nitko ne rodi kao narkoman. To se postane i to je bolest s kojom se treba boriti. Ustrajno i hrabro i uz pomoć drugih koji su to prošli i, naravno, svojih bližnjih.

Ono što naučiš u zajednici - moraš primijeniti u vanjskom svijetu, svakidašnjem. U protivnom, program zajednice nisi shvatio ozbiljno te postoji opasnost da se vratiš ovisnosti. Cilj je zajednice učenje vrijednosti života kroz Boga i molitvu. »


Podaci poznati redakciji





ZAJEDNICA «CENACOLO»

Zajednica CENACOLO je kršćansko udruženje koje prihvaća izgubljene mlade ljude, očajne, nesretne, one koji žele pronaći sebe i svoje mjesto u ovom, ponekad nemilosrdnom svijetu. To je zajednica sa najvećim postotkom izliječenih ljudi. Zajednicu je osnovala časna sestra Elvira Petrozzi u Saluzzu (Italija) 1983 g. Danas zajednica broji skoro 50 kuća rasprostranjenih po čitavom svijetu (Italija, Francuska, Hrvatska, Irska, BiH, Poljska, Austrija, Dominikanska Republika, Brazil, SAD, Meksiko, Rusija...).

Cenacolo u Hrvatskoj i BiH djeluje u slijedećim mjestima: Vrbovec, Varaždin, Šarengrad, Biograd, Ugljane, Novigrad, Šišinec (kod Siska) te dvije kuće u Međugorju od kojih je jedna za djevojke.

U zajednici se kroz molitvu otkriva mladim, izgubljenim ljudima da osnovni problem nije ovisnost o bilo čemu već nesposobnost i strah od življenja.

Prije ulaska u zajednicu potrebno je proći fazu pripreme koja traje 2-3 mjeseca. Na prva tri kolokvija dolaze samo roditelji da bi ih se upoznalo sa samim problemom i radom zajednice. Obitelj mora biti ujedinjena više nego ikad!

Veoma su bitni dosljednost i suradnja roditelja jer tada djetetu treba zabraniti izlaske, telefoniranja, davanje novaca. Ukoliko se dijete usprotivi, tada je na roditeljima najteži korak. Izbaciti vlastito dijete iz kuće jer će samo na taj način, bez njihove skrbi i zaštite, dotaknuti samo dno. Osjetiti hladnoću, usamljenost, glad te odlučiti promijeniti život. Specifičnost za zajednicu je ta da nema vanjskih suradnika, ne upotrebljavaju se nikakvi lijekovikoji su nadomjestak drogi i olakšavaju apstinencijsku krizu. Najvrijedniji lijek zove se «anđeo čuvar», dečko koji je u zajednici više mjeseci. «Anđeo čuvar» preuzima brigu o novom dečku uvodeći ga u svakodnevni život zajednice, uz njega je 24 sata dnevno. Za obojicu je to vrlo vrijedna terapija jer «anđeo čuvar» uz tuđu patnju uči voljeti, suosjećati i pomagati a za novopridošlog dečka jer će tada (možda po prvi puta u životu) steći iskrenog prijatelja i osjetiti daj e nekome iskreno stalo do njega. Jer samo onaj koji je trpio i prošao kroz taj pakao može razumijeti i voljeti nekoga tko trpi. Jedan su drugome neprocjenjivi lijek!

Dan zajednice započinje u 6 ujutro molitvom krunice u kapelici gdje nakon čitanja i komentiranja tekstova iz Biblije, jedan od štićenika zajednice ispriča svoje teškoće suprotstavljajući se pritom velikom problemu ovisnika: šutnji i strahu da ga ostali upoznaju. Na taj se način postepeno uči biti slobodan, pričati otvoreno, bez straha.

Dolazi do spoznaje da je nekome stalo do njega! Radni dan započinje nakon doručka kada dečki pristupaju svaki svome poslu za koji se radi tjedni raspored nedjeljom za tekući tjedan. Svaki od njih je u jednom poslu 3-4 mjeseca u koji ga uvodi prethodnik. Sami kuhaju, pospremaju, ručno peru rublje, vode brigu o stajskim životinjama, vrtu, polju jagoda, zidarskim poslovima, cvijeću.. .Troškove struje, vode i ostalih potrepština podmiruju prodajom suvenira koje sami izrađuju i prodajom jagoda. Posao služi kao cilj da se međusobno bolje upoznaju i komuniciraju i stoga se uvijek radi po dvoje ili u grupi.

U 12 sati je ručak i do 13,30 traje slobodno vrijeme. U popodnevnim satima, radeći, moli se žalosna krunica. Radne aktivnosti traju do 18 sati kada je vrijeme užine, kupanje, presvlačenje te se ponovo svi sastaju u kapelici kada se moli slavna krunica. Oko 20 sati je večera, trenuci slobodnog vremena i odlazak na spavanje u 21,30.Susreti roditelja organiziraju se 3-4 puta godišnje obzirom da u zajednici nisu dopuštene posjete ili kontakti bilo koje vrste. Svete mise održavaju se ponedjeljkom, srijedom i nedjeljom a predvodi ih svećenik iz Novigrada ili Brtonigle.

Ono što sam čula od svojih sugovornika je nešto što bi trebao čuti svaki roditelj po imao on dijete ovisnika ili ne.
«Problem droge vuče svoje korijene iz obitelji i samo obitelj ima mogućnost spriječiti ga ili, ako već postoji, pomoći djetetu u izlječenju.«

Stoga, cijenjeni roditelji, budite uz svoju djecu. Pomozite im i saslušajte njihov ponekad i nijemi poziv u pomoć, jer su bez vaše podrške i pomoći oni buduće sablasti koje će prolaziti gradom.

Pomozite im da nauče živjeti život i osvijeste njegove vrijednosti iz dana u dan!
Pomozite im da pronađu sebe!