Tko su najgori ljudi svijeta?

Ilustracija: roblox.com

Da bismo odgovorili na pitanje "Tko su najgori ljudi svijeta?", najprije je potrebno definirati zlo - što nije nimalo jednostavno.

Poznati psihijatar i književnik, Dr. Scot Peck, rekao je kako je svako zlo smrt, a dobro život. Odnosno, u ljudskoj percepciji je zlo ono što vodi u bilo kakav oblik smrti ili uništenja. Kako netko ne bi bukvalno shvatio, sama smrt nije zlo, već je zlo svjesno ili nesvjesno ubrzavanje puta ka njoj. Također, smrt se ne odnosi isključivo na onu fizičku. To je daleko širi pojam. Zlo je svaki oblik destrukcije.

Svatko će se složiti kako su dobro i zlo pojmovi ljudske percepcije. Međutim, najveća je laž kada netko govori kako se normalnost, moral i dobro razlikuju od pojedinca do pojedinca, kulture do kulture, društva do društva itd. Prema toj logici, to bi značilo da kad bi u jednoj kulturi samoubojstvo postala "moralna dužnost", i kad bi se svi pripadnici te kulture ubili - onda bi to bilo normalno, moralno i dobro? Dao sam, na prvi pogled, drastičan primjer koji ipak i nije toliko čudan stoga što se u povijesti veoma slične bizarnosti pamte; kao što su to bila masovna žrtvovanja djece idolima, božanstvima itd. Očigledna je posljedica toga da su ti narodi sami sebe izbrisali s lica Zemlje.

Upravo je to dokaz kako i cijeli svijet može biti zao, te kako definicija normalnosti i moralnosti nije ono što je u skladu s većinom ljudi, već u skladu s prirodom i evolucijom. Moja definicija dobra, je ta da je dobro svo očuvanje svega prirodnog što postoji, opstanak vrste, te sve ono što vodi ka dugoročnom i konstruktivnom. U obilježja zla svrstao bih: kratkoročnost i destrukciju svega što je priroda stvorila. To se naravno ne odnosi na branje biljaka i ubijanje životinja zbog hrane, jer je ista ta priroda stvorila hranidbene lance. Kad ne bismo jeli, umrli bismo - što je također zlo.

Nakon što sam, nadam se, pobliže objasnio što je to zlo, idemo odgovoriti na pitanje:Tko je zao čovjek?

U svom novom romanu, zlog sam čovjeka definirao na sljedeći način:

"Kad spoznaš dubinu, shvatiš da agresija postoji zato da bi obranila libido i opstanak pojedinca. Kada agresija postane arhitektica naše ličnosti, tada zdravi um postaje psihopatski."

Dakle, govorimo kako nije zao čovjek onaj koji nosi agresiju, odnosno destrukciju u sebi, već onaj kojim takav nakon toga vlada. Onaj čijoj je osobnosti takav nagon arhitekt.

Ipak, i među njima postoji hijerahija, stoga možemo odrediti koji su najgori.

Zloća se može promatrati s unutarnje ili vanjske strane. Unutarnja znači koliko pojedinac posjeduje zla u sebi - što se ne može mjeriti ni dokazati, dok je vanjska ona koju vidimo prema njenim posljedicama.

Ako pitate prosječnog čovjeka na ulici "Tko su najgori ljudi svijeta", najčešće će odgovoriti "ubojice, pedofili i sl.". Naravno, takvi su odgovori krajnje neprecizni i relativni. Ali ako pitate tko je najgori pojedinac koji je ikada živio, najčešće će odgovoriti: Hitler, Staljin itd.

Ti su odgovori ponešto precizniji. Ipak, mnogi takvi nisu svojom rukom ubili milijune ljudi, a u čestim slučajevima nisu osobno počinili ubojstvo. Stoga se može postaviti kontraverzno pitanje: Jesu li oni uopće ubojice?

Nevažno je. Cilj ovoga primjera je dokazati kako najgori ljudi svijeta uopće ne moraju biti "direktni ubojice". Ovdje se radi o specifičnim ličnostima. Hitler, Staljin, različite vođe iz prošlosti i današnjice, ma koliko suprotnih ideologija bili, imaju jednu zajedničku osobinu. Upravo onu koja pojedinca čini "članom najgorih" - prema mjerenju zloće s vanjske strane, odnosno prema posljedicama.

Saznajmo, koja je to crta!

Nema boljeg odgovora, nego reći kako je to poznato u teologiji pod sintagmom "zametanja svađe među braćom".

Upravo su to činili Hitler, Staljin i njima slični. Nažalost, i danas takve susrećemo na globalnoj razini. Jeste li primijetili koncept ratovanja SAD-a. Najprije naprave građanski rat, pa onda interveniraju kao spasitelji. Primjer toga su bliskoistočne i sjevernoafričke zemlje, pa i sam rat u bivšoj Jugoslaviji. Takav koncept ratovanja danas ne samo da ima životne i bratoubličake posljedice, već i medicinske, sociološke, psihološke itd. Tako dolazi i do novog zla, koji se zove korporativizam - čime se u ovoj kolumni nećemo baviti. Potrebno je još naglasiti kako je takav koncept ratovanja poznat još iz povijesti. Osnovali su ga određeni svećenički redovi i tajna društva, o čemu svjedoče brojni povijesni dokumenti.

Kao pomoć ovoj teoriji, želim dodati još jedan izrezak iz svojeg novog romana:

"Vjeruješ li da postoje zli ljudi? Oni, koji uživaju u tome da napakoste drugima. Da, postoje. Jer ako ima pojedinaca koji su u stanju sami sebe ozljeđivati i pritom uživati, kako tek onda da ne postoje i oni koji uživaju čineći to drugima? Vjeruješ li mi da takvi vladaju svijetom? Vjeruješ li da mogu zavesti čovjeka? Ako ne, razmisli i pogledaj oko sebe. Religija, moral i pravosuđe uče miru. Ako su dva ili više naroda koja žive po tim načelima u stanju zaratiti jedan s drugim, što misliš - vladaju li?"

Potrebno je još naglasiti da, osim što takvih ljudi ima i na globalnoj razini, da takvi također postoje svugdje oko nas. Jedini razlog zašto nisu učinili katastrofalne posljedice je taj što se nisu domogli moći ni položaja da pokažu svoje pravo lice. Uglavnom, takvi i na mikro razinama, pa i pojedinima, stvaraju svađe među ljudima, vesele se tuđoj boli i nesreći.

Da je Hitler ostao samo soboslikar, bio identičan njima kao što bi i oni bili identični njemu da su bili na njegovom mjestu. Pogledajte oko sebe i naći ćete ih. Upravo sam na njih mislio kada sam govorio o unutarnjoj zloći, odnosno o količini zla koju pojedinac posjeduje u sebi.

Jako dobro upamtite i budite oprezni.