Mala crna... bilježnica!

Mala crna haljina postala je must have ženske garderobe, zahvaljujući činjenici da lako i jednostavno postiže funkcionalnu masovnost, nisku cijenu i pokazuje pritajenu eleganciju crne boje i zavodljivog ženskog tijela! Kad ju je Coco Chanel lansirala svima je bilo jasno kako je ustanovljen novi standard ženske mode.

(Osim jednom mom prijatelju koji već po navici, čim se spomene ime Coco Chanel, uvijek pita zašto je ta gospođa Anel, uz sve što je napravila u životu, dopustila da je zovu Kokoš!?) Ali, šalu na stranu, jasno je da svaka(?) žena koja imalo drži do sebe u ormaru čuva malu crnu, ako ništa drugo, a ono za zlu ne trebalo!

Drugi mali crni standard svakako je i mala crna bilježnica vlasnika cvjećarnice i gazde legendarne grupe TNT - Broja Jedan. U njoj su bili zapisani konspirativni podaci o svakom njujorškom (a i šire) policajcu, političaru, biznismenu i svakoj mogućoj javnoj osobi... nalazile su se u njoj takve nevjerojatne činjenice, da često ni ljudi o kojima je bilo riječ u toj bilježnici ni nisu znali da su počinili takve gluposti. Ili su pak te kompromitirajuće detalje iz svojih života zaboravili, ali... ali... Broj Jedan ništa ne zaboravlja!

Kad bi ih slučajno u nekoj vrhunskoj tehničkoj izvedbi novog Grunfovog vozila, na cesti zaustavio kakav naivni prometni policajac... Broj Jedan bi izvukao svoju malu crnu bilježnicu, pogledao broj policajčeve značke i uz onaj poznati vrli onomatopejski stripovski surogat listanja papira - FRIT! FRIT! (isti se često koristi u Alan Fordu kao onomatopeja i za brojanje novca) - izrekao tek: policajac Taj i Taj, broj značke 0032111... hmmm, hmmm, namjestio lutriju na policijskom balu tako da mu je nepokretna punica osvojila trkaći automobil! Dok bi se policajac neugodno preznojavao i prstom raskopčavao kragnu i širio previše stegnutu kravatu... Broj Jedan je listao dalje... frit, frit... ali nije više bilo potrebe za to... policajac bi im vratio prometnu, uljudno bi ih pozdravio i uz naklon do zemlje molio boga da nikad više u životu ne sretne ikog iz te čudne ekipe... A tek da ste vidjeli (čitali) kakve je slasne podatke izvlačio o mnogim korumpiranim političarima, nazoviumjetnicima, pseudointelektualcima, kukavičkim časnicima, prevrtljivim bankarima, nestručnim doktorima... sve je bilo u bilježnici... još otkad su "ono" činili u pelenama!

Upravo nam sindrom male crne bilježnice opet izlazi na vidjelo... nije bitno pokazati i prokazati nečiji lopovluk, prijevaru, nemar ili krađu onda kad se to i desilo... puno je učinkovitije zapamtiti to, upisati to u svoju crnu tekicu i onda izvući podatak na vidjelo onda kad ti bude bilo najkorisnije da ga ukeširaš u svoju korist, a da onog "jadnika" na koji se kompromitirajući podatak odnosi, uvališ onako... do guše!

Svi mi imamo svoje male crne bilježnice, neke su tanje, a neke deblje, u nekima je tek pokoji zapis nevin poput snova časnih sestara, a u nekima se kriju bure i oluje čiju skarednost ne mogu zamisliti ni švedske tajnice na team buildingu... neki jedva čekaju pravi trenutak da svoju malu crnu izvuku van i naplate strpljivo čekanje, a neki se možda čak i plaše tajni koje čuvaju u svojoj tekici... što mislite što piše u tekici mlađeg Perkovića, u onoj Linićevoj, ili Karamarkićevoj? (Vjerujem da bi se naš tihi i skrušeni šef oporbe baš volio ovako prezivati! Onda bi u jednom multipraktik obličju mogao biti i j***n i pošten!)

Nije dakle bitno što je onaj slabovideći sindikalni doktor Babić u ozbiljnom prekršaju prema moralu, prema sebi, prema Bogu i državi već nekih dvadesetak godina i što su to vjerojatno znali brojni oko njega... već je bitno taj podatak izvući baš onda kad to... dopusti obavljeni istražni postupak!

Nije bitno što je Ivo za (ipak) presitnu proviziju prodao najkrupniju ribu u hrvatskom akvariju, nije bitno što je Nadan u ime Hrvatske (gospodarske komore) pobio sve što je stigao, nije bitno što još nitko od lopina nije pravomoćno odgovarao "svojom" imovinom, jer po sudskoj presumpciji nevinosti - kod nas nitko niti nije lopov! (Tek su se Čobi i Rumenige malo zaigrali!)

Nije bitno što su doktori uzimali mito od pacijenata, niti što su profesori naplaćivali prolaze na svojim ispitima... Nije bitno što je Modesty Blaise-Merzel savjetničke ugovore, račune i putne naloge miksala već tri mandata... što je kompenzirala robu s uslugama, a usluge s kešom, ali je zanimljivo kako je baš sad netko pročitao taj podatak u eter! Nije bitno što ste na bolovanje otišli samo zato što vam se nije dalo poć na delo i što vam se ne sviđa gazdina faca, nije bitno što je šegavi Šegon kredite od HABOR-a dobijao mimo reda i zakona već godinama, ali eto baš sada je netko izvukao svoju malu crnu bilježnicu... Nije bitno što ste se zbog posla dobrovoljno "rastali" od voljene žene samo kako biste dobili naknadu za odvojeni život ili mogućnost da tako otkupite dva društvena stana... nije bitno što ste kupovali brda i doline... a sve tek od jadne plaćice ili ratne mirovine, već je bitno da će vam to jednom doći na naplatu... a ako već mi ne doživimo tu pravdu ovdje na zemlji u našoj dolini suza... vele oni maškarani u ženske halje, valjda će to Onaj Gore znati zakonski procesuirati! Će, će! 100%! :) (Sad svi lopovi sigurno nemirno spiju!)

Nije bitno što nas lažete i kradete već desetljećima, jer sad kad znamo da će to kad-tad izaći na vidjelo... e sad, puno nam je lakše! Nema veze što prešućujete i tek nevješto skrivate bravurozne krađe i prijevare, sad nam je puno lakše, sad kad znamo da ćete ih kad-tad po potrebi licemjerno otkriti i nama... možda neke druge, lijepe, predizborne godine!

Vjerujem ipak kako negdje ima neke više pravde, nekog zaboravljenog morala i proživljenog istinoljublja... i ne mislite da mi ništa ne znamo, da smo glupi, pa da ne vidimo kako od naše djece ukradeni slatkiši vire iz vaših džepova, a perje očerupanih kokica još leluja oko vas na nekom veselom domjenku... samo nam se ne dade, brate, više potezati ono za što smo skužili da tome nema više smisla... jednostavno nemamo više volje... Što? Izbori? Pa poslije vas će doći isto takvi, samo možda još malo lakomiji i nezasitniji, lukaviji, podmukliji, perfidniji!

Ima ona jedna dobra scena iz (da me j**** ne znam iz kog) filma... mislim da glumi De Niro (ili Al Pacino, ma ne, ne, De Niro sigurno), kad on polupijan sjedi za šankom s nekim k'o udav dosadnim tipusom i neprestano ga nagovara da ga poljubi!

- Daj, poljubi me, poljubi, tu, evo baš tu! - Neprestano je ponavljao De Niro dosadnom tipusu pored sebe, pokazujući prstom obraz na kome ima onaj svoj poznati biljeg!

Naravno da su ih ljudi uokolo gledali s čuđenjem i podozrenjem, a kad je i onaj udav pored njega konačno isprovociran popizdio i pitao zašto da ga, do vraga, poljubi, De Niro je mrtav-hladan odgovorio:

- Poljubi me! Kad me netko j**e, volim da me i ljubi!

Eto, tako i mi... možemo tek okrenuti (drugi) obraz i vjerovati kako će i nas naše vođe izljubiti ili bar poslati neku leteću pusu s TV ekrana, dok nas... onako besramno...mislim... da...

Vaš Buraz

P.S. Sorry ako sam žbalj'o film i likove, nije mi se dalo istraživati, dugo bi trajalo, ali ako netko zna o kom se filmu radi... plizzz, neka mi javi da ga pogledam još jednom!

P.P.S. (već nakon 20 minuta) - naravno - javio mi se odmah dobronamjerni prijatelj i natjerao me da se zamislim nad vlastitim pamćenjem... jest da sam bio blizu, ali to sam morao znati! Vidite što radi mozak: čak sam smislio i svoju scenu i onaj De Nirov mladež! A ipak se radi o Al Pacinu i filmu Pasje popodne (1975.): 

• Sonny: Kiss me.
• Det. Sgt. Eugene Moretti: What?
• Sonny: Kiss me. When I'm being fucked, I like to get kissed a lot.