"Stvarnost je dosadna i precijenjena, treba živjeti u mašti!" - živo sam zapamtio misao zakačenu iz nekog Predinovog nedavnog intervjua! Svidjela mi se poruka! Odavno još pratim Predinove pjesme i nastupe; blizak generacijski, uvijek mi je bio blizak i svjetonazorski! Još od buntovnog gladnog Franca, iliti Hungry Joea iz Kvake 22, s kojima me još davne osamdesete u vojsci prvi put upoznao prijatelj Slovenac... pa sve donedavno... do onog: "Volim tvoja milovanja, poljupce i zagrljaje; volim kad mi daškom šapneš neka traje, neka traje!" (Rusvaj u kadi)
Jednostavno nisam mogao vjerovati slici kad sam ga vidio kako nakon nekog basketa divljački s leđa udara jadnog suca... jel' to taj Predin: pjesnik, skeptik, romantik, lirik... ne mi dihat za ovratnik, ne več Zoki! Nemrem bilivit!
"Gospod dohtar, kak ste vi inteligentno oblečeni, mate tak lepo frustrirane hlače!" (Za shizofrenike)
I najveći pucaju po šavovima! Razočarao me i kao drug i kao komunista :)
Čitali ste naravno, neki dan u jednim dnevnim novinama kako je Poreč među rijetkim gradovima u Hrvatskoj koji ima iole povoljan odnos režijskog i produktivnog osoblja – na jednog "potrošača" dolazi 1,36 "proizvođača" ili prevedeno: za jednog koji mukte pije i jede, postoji skoro jedan i pol čovjek koji će platiti njegov račun! Tako vam je to – u igri sa statističkim prosjecima uvijek možeš naštimati da se jede sarma! PR služba uvijek dovede dobrog kuhara i izvuče iz recepta ono što joj najviše odgovara – i mada u tom objavljenom istraživanju piše brdo gluposti i krivih (pret)postavki, upala mi je iz opisa Poreča u oči najvećma jedna rečenica, ili i dvije-tri! Kaže tako vrli autor:
"Ukupno je u Poreču sa 16 tisuća zaposlenika zaposleno 6 tisuća radnika u privatnoj tvrtki. Za državu ih radi 567, a za lokalnu upravu 238. U državnim tvrtkama zaposleno ih je 253. Imaju oko tri tisuće penzionera." (?) (Jutarnji list večernje izdanje, 26.2.2014, str. 1, A4)
- Eto toliko o tekstu i vjerodostojnom istraživanju! Ajde sad, tko mi tu enigmu dešifrira i kaže što je pisac time htio reći, odmah mu platim biricu u prvoj otvorenoj birtiji! Što sve mati rodi!
Zato neću dalje o tome, poznato je da nam je ovdje preko zime uvijek lijepo... i točka! Ulice su tek malo raskopane, grad je tek malkice prazan, pust i zatvoren zbog korištenja godišnjeg odmora, ljudi su tek malo-malkice manje depresivni od onih u drugim dijelovima države, hotelske promenade su samo malo ograđene, autobusni je samo malo kataklizmičan i sve je baš onako malo cool!
Ako vam već govore da vam je dobro, onda se i ponašajte tako: Budite dobri! – Ali ne zaboravite se pitati, bar kad ste nasamo sa sobom: Jeste li dobro ili ste tek dobri?
Postoji formula po kojoj možete biti dobro u Poreču... morate biti... ali nećemo o tome... reći ću vam i o tome štošta uskoro, con intenzioni serie, maškare su pa će netko misliti da se isprdavam s ozbiljnim stvarima!
Ja vam inače maškare i sve te kerefeke oko njih nisam nikad kužio... nisam na žalost bio u školi kad se to učilo, bio sam bolestan, imao sam ospice (nisam doduše nikad skužio ni podosta drugih stvari u životu, pa tko mi onda kriv – neke neću nikad ni rivat kapit), ali ne pada mi na pamet da ironiziram tako ozbiljnu glupariju! Stoga o maškaranju – sve najbolje!
Evo će, u istu svrhu predsezonskog i dosezonskog maškaranja, farbanja i pumpanja optimizma u gradu i čekanja da nam On jadan opet i ponovno uskrsne, početi i "Zlatni zub", netko se konačno ozbiljno pozabavio neozbiljnim stvarima tako da nam je u grad doveo šest zanimljivih predstava.
Čak možemo reći da je po ironijskom imenu festivala - koji je udarnički izuzetno vispreno stvoren na odmacima od mainstreama i raznoraznih zlatnih medvjeda, palmi, vitezova, srca, arena, pepeljara, tabakera, cigarilosa i čega sve ne – i u samom festivalskom promišljanju došlo do odmaka u korist "ozbiljnosti", a na račun, priznajte, nekdašnje počesto ipak i amaterske šmire. (Tko prizna... pola mu se prašta!)
Doduše pitanje je koliko su ovogodišnje predstave po festivalskom podnaslovu uopće komedije, a koliko je to tek jetka satira, ironijska parodija današnjih promašenih života i promašene vlasti koja nas micpomic zavija u sivo, da ne velim - crno! No i crna komedija je komedija! Poklonjenom konju ne treba gledati u zube – mada gledajući po cijeni karte, ni konj baš nije poklonjen! Elita se pita! Slast je slast, a vlast je vlast! (...da slučajno daš predstave zabadave... tko zna kakva bi sve neoprana, znojna, radnička masa željna igara, pa makar i bez kruha, nahrupila u prve redove partera! Sjećate se onih 1,36 odozgo? Tja!)
A i sami znate kako je čovjek jedina životinja koja se usudi, zna i može smijati sama sebi! Dakle obavezno uživajte (a ako vam usput još bude i dobro, tim bolje!), budite dobri i smijte se, ali nikako ne prije onih u prvim (borbenim) redovima! Što ti jado znaš što je smiješno? Čekaj... čekaj... pa kad počnu svi ostali, onda ti tek kreni... i to polako, iztija, tihano... kroz zubiće... tek lagano zahihoći nenametljivo, ne mora svatko znati da si i ti skužio štos... a i tko zna što ti glumci izvode!
S budžetom koji je na raspolaganju, ovo je vjerojatno najbolja ponuda niskobudžetnih malih komornih scena trenutno u Hrvatskoj, pa uživajte dok i ako (još) možete!
Mada tek možda ipak malo previše razvučen, - u prethodnom dijelu rečenice upotrijebio sam začudo najmanje četiri suvišne riječi, ali neka ih, žao mi ih dilitati, tko zna hoće li ikad više u tom rasporedu ući u ikoji tekst, zato nek' stoje, kad su već moje... - idemo stoga još jedared:
Mada tek možda ipak malo previše razvučen, program je zanimljivo složen i idealan za ovu mlaku, mokru, vlažnu, klizavu, slinavu, raskopanu, smrdljivu i učmalu zimu koja to više i nije: bez prevelikih uspona, ali, bar se nadam, i bez drastičnih padova... jedino u cijeloj ovoj zlatoustoj i zlatnozubovskoj priči ne kužim: Who the fuck is Boris?
Vaš Gavun