Što je oprost i zbog čega je važno praštati?

Ilustracija (Pixabay)

Oprost je način da zacijele naše boli i rane, način pomoću kojeg otpuštamo negativne emocije i oslobađamo se njihova pritiska, a može biti i način pomoću kojeg se ponovo povezujemo sa drugima i sa sobom.

Oprost nam je svima potreban kako bismo mogli živjeti cjelovite živote. Osjećaji poput mržnje, krivnje, ljutnje i zamjeranja troše jako puno naše životne energije.

Oprostiti ne znači: "-Da, uredu je to što si napravila/o.", ne znači: -"Prihvaćam tvoj postupak.". Oprostiti znači: -"Spremna/an sam otpustiti iz sebe svu mržnju, ljutnju, zamjeranje i osjećaj krivnje.

Opraštamo osobi (ili sebi), ali to ne znači da se slažemo sa postupkom i da kažemo: -"Ok, uredu je to što si napravila/o" ili "Prihvaćam tvoje postupke", NE – kažemo: -"Nije uredu to što si napravila/o, ali ja se više ne želim ljutiti na tebe, ne želim zamjerati i mrziti". Ali opet, to ne znači: -"Sada je sve ok, ja sam ti oprostila/o, a ti dalje čini po svom, pa ako me opet povrijediš, ja ću ti opet oprostiti." NE – mi ne možemo mijenjati druge ljude, samo sebe i svoje doživljaje. Ako se osoba koja nas je povrijedila kaje i uviđa svoju pogrešku, uviđa svoj postupak, tada sa našim praštanjem dvostruko djelujemo – otpuštamo iz sebe negativna osjećanja i oslobađamo krivnje osobu koja nas je povrijedila. No, ako osoba, koja nas je povrijedila, dalje nastavi postupati po svom, moramo naći načina da se zaštitimo i udaljimo od te osobe. U tom slučaju praštanje je jednostrano, jer sve što možemo učiniti jest otpustiti negativne osjećaje iz sebe.

Što znači oprostiti?

Oprostiti ne znači dozvoliti drugima da nas gaze. Ne praštamo ponašanje, već praštamo toj osobi. Opraštanje se događa u nama, ne izvan nas. Oprostiti znači pustiti bol da ode za naše vlastito dobro, kada shvatimo da nepraštanjem kažnjavamo jedino sebe – da sebe osuđujemo na život u boli i nesreći.

Kada oprostimo, sjetimo se da osoba koja nas je povrijedila nije bila u svojem najboljem izdanju te da je ljudski griješiti, da svi mi griješimo.

Kada odlučimo oprostiti, prestajemo drugima suditi i prestajemo vrednovati ljude kao dobre i zle. Ne postoje dobri i loši ljudi, samo dobri i loši postupci…

Svi smo mi više puta bili povrijeđeni i pri tome nismo zaslužili bol, ali smo ipak bili ranjeni. I, ako ćemo biti iskreni, i mi smo više puta druge povrijedili. Problem nije u tome što se bol događa, nego u tome što ne možemo ili nećemo oprostiti. To je bol koja nastavlja boljeti i ona traje sve dok ne oprostimo. Imamo izbor: živjeti život sa praštanjem ili nepraštanjem.

Ako izaberemo ovo drugo, tada kroz život akumuliramo bol, držimo se starih rana, mržnje, zamjerki, ljutnje i uzrujavanja. Održavamo na životu tužne i bolne dijelove naše prošlosti te živimo i hranimo svoje ogorčenje.

Želja za osvetom

Želja za osvetom često puta zna biti kočnica u praštanju. "Oko za oko, zub za zub." – ili drugim riječima rečeno, uzvratiti istom mjerom. To je impuls koji se javi kada smo povrijeđeni. Nažalost, osveta je samo privremeni osjećaj oduška i/ili lažnog zadovoljstva. Nakon toga slijede osjećaji srama i krivnje, zbog toga jer se spuštamo na način ponašanja koji je protivan našim uvjerenjima, za koji znamo da je pogrešan i kakvog smo maloprije zamjerili osobi koja nas je povrijedila.

Nepraštanje nas drži zarobljenima u boli i ogorčenju koje sve više raste. Nepraštanje također može predstavljati i vrstu bijega. Često je lakše kriviti nekog drugog, nego nešto učiniti, promijeniti ili popraviti. Kada je naša pažnja usmjerena na tuđe pogreške, ne moramo gledati u sebe i svoje probleme… Život u bolu čini nas vječnim žrtvama, a nekim ljudima to odgovara, zar ne?

Oprost je put do slobode i preuzimanja odgovornosti za svoj život.

Tekst napisala Conny Petö Đeneš, transpersonalna psihologinja, alternativna seksologinja i terapeutkinja prirodne medicine, te voditeljica Centra Zdravlja Harmonija - www.nebeska-harmonija.hr.