Nancy Fraser, profesorica filozofije i politike na The New School u New Yorku, u svojem se ranijim tekstovima bavila feminističkom teorijom te suvremenom društvenom i političkom misli, dok se tri knjige na kojima trenutno radi koncentriraju na stanje sveopće „krize“ u kojem se čini da danas živimo, o čemu govori i u intervjuu za časopis King's Review.
Proteklih nekoliko godina mnogo je ljudi pisalo o „krizi.“ Činili su to iz perspektiva kritičke teorije, marksističke misli i više tehničko-ekonomskih područja. Knjige na kojima trenutno radite idu dalje od selektivnog razumijevanja ideje „krize.“ Možete li nam reći nešto više o tome? što nedostaje postojećim iskazima?
Problem s većinom ovih tekstova je što prihvaćaju standardno gledište da je ekonomija posebni, samostalan sustav, koji se mora razumjeti na tehnički način, u svojim vlastitim terminima, bez upućivanja na okolne institucije i društvene prakse o kojima ovisi. Moj pristup je drugačiji. Počinjem od opservacije da je trenutna kriza višedimenzionalna: da ona obuhvaća ne samo ekonomiju i financije, nego i društvenu reprodukciju, ekologiju i politiku.
Većina nas prepoznaje ekološki problem, koji poznajemo u formi, na primjer globalnog zatopljenja. Mnogi od nas osjećaju ono što su feministi/ce nazvali/le krizom „njege“, to jest ograničenje provizije javne socijalne skrbi i sve veće vrbovanje žena u plaćeni rad, što sužava kapacitete potrebne za održavanje obitelji i zajednica. Isto tako, nekolicina bi negirala da se suočavamo s krizom politike ukoliko se naše političke institucije čine nesposobnim u – zbog ne-slučajnih, sistemskih razloga – poduzimanju čak i osnovnih koraka u rješavanju problema – ili sprječavanju novog izbijanja financijske krize.
Predosjećam da ovo nisu odvojene krize, koje se otkrivaju jedna do druge, već međusobno preklapajući aspekti opće krize. Ako je to točno, potrebna nam je šira perspektiva razumijevanja. Tehničko-ekonomska perspektiva neće biti dovoljna. Zato sada pokušavam razviti višedimenzionalnu koncepciju krize, koja spaja prednji plan dinamike kapitalističke ekonomije s pozadinskim uvjetima kapitalističkog društva.
U kratkom članku u The Guardianu iz rujna prošle godine opisali ste čitav skup pretpostavki koje – u nedostatku boljeg izraza – kapitalizam tvori o društvenoj reprodukciji i načinu na koji feministi/ce drugačije opisuje te pretpostavke. Iznosite tvrdnju da je kapitalizam tijekom godina bio sposoban prisvojiti tu kritiku. Kapitalizam ju je uspio izokrenuti tako da postane dio kapitalističkih nastojanja. može li se zaobići to prisvajanje?
Moj se esej u Guardianu bavi važnim aspektima kompleksa krize. S jedne strane, kritiziram već spomenuto ekonomsko razmišljanje i djelomično crpim iz, kao što ste točno spomenuli, radova socijalističko-feminističkih teoretičara koji su stvorili kategoriju „društvene reprodukcije“ kao nužni pandan „ekonomske produkcije.“ Kako ja to razumijem, ova kategorija uključuje kućanske poslove, brigu o djeci, starijima itd., ali i niz drugih „društveno-simboličkih“ aktivnosti koje održavaju društvene veze i zajednička razumijevanja.
U potpunosti podržavam feminističko gledište da društvena reprodukcija konstituira nužan pozadinski uvjet kapitalističke ekonomije, čak i kada ju ona sistematično devalvira. Ali isto tako odobravam eko-socijalističke tvrdnje da kapitalistička ekonomija ovisi o inputima iz prirode, koje adekvatno ne obnavlja. Konačno, mislim da se kapitalizam jaše na grbači javnih ovlasti, koje istodobno treba, ali i degradira. Moj rad o krizi temelji se na (i povezuje!) sva ova tri kritička uvida. Dakle da, duboko je zadužen feminističkoj teoriji, čak i kada integrira rodnu dinamiku s onom politike, ekologije i ekonomije.
Usprkos tomu, a ovo je druga strana, kritizirala sam trenutnu političku orijentaciju srednjestrujaškog feminizma. Kako ja to vidim, dominantne struje feminističkog pokreta ušle su u opasnu vezu s neoliberalnim kapitalizmom. Prihvatile su tanke, tržišno-prijateljske ideje rodne ravnopravnosti, koje se razumijevaju u terminima ženina meritokratskog napredovanja unutar postojeće korporativne strukture, koju definiraju uzorci života muškaraca. Dobar primjer je bestseller Sheryl Sandberg, self-help knjiga Lean In, koja savjetuje žene da na radnom mjestu povećaju uloge i igraju oštro. Rodna ravnopravnost traži transformaciju čitavog odnosa između ekonomske produkcije i društvene reprodukcije. A to zauzvrat traži javno prepoznavanje vrijednosti domaćinskog rada.
Razmotrite ironičnu sudbinu feminističke kritike obiteljskog modela muškarca kao hranitelja i žene kao kućanice, koji pretpostavlja da muškarac dobiva „obiteljsku plaću“ (plaću dovoljnu da podržava cijelo kućanstvo). Kada se razvila 1970-ih godina, ova kritika je bila dio političkog projekta usmjerenog na potvrđivanje društvene važnosti neplaćenog kućanskog rada. Ideja je bila da se rodna dominacija prevlada reorganizacijom tog posla, njegovim ravnopravnim dijeljenjem između muškaraca i žena, te osiguravanjem javne potpore. Danas, međutim, feministička kritika obiteljske plaće služi sasvim drugačijim ciljevima: koristi se kako bi legitimirala žensko sudjelovanje u plaćenom radu. Umjesto da podržava vrijednost kućanskog rada, ona podupire plaćeni rad. Tako da ideja koja je nekoć kritizirala konstitutivni androcentrizam kapitalizma sada služi kako bi ga ratificirala!
Pitam se nije li proces koji ste opisali nešto što je cijelo vrijeme i bilo za očekivati od visoko kreativnog i fleksibilnog sustava kojeg nazivamo kapitalizam. Nije li dio logike kapitalizma da djeluje upravo na ovakav način, prisvajajući čak i kritičke ideje te ih mijenjajućih kako bi odgovarale njegovim ciljevima? U tom slučaju, nije li samo logično da će se tako nešto dogoditi pokretima kao što je feminizam? Financijsku krizu su neki kritičari opisali kao relativno nezgodnu, ali ne i smrtonosnu prepkreku za kapitalizam. Ono što vidimo danas je njegov ojačan oblik, unatoč kritikama proizašlim iz financijske krize. Mogu li kritičke ideje koje predstavljaju alternativu kapitalizmu ikada uistinu nešto promijeniti? postoji li potreba za teoretskim silama protiv statusa quo iako postoji mogućnost da se izopače ili čak i inkorporiraju?
Mislim da ovdje postoji nekoliko točaka. Kao prvo, sudbina feminističke kritike obiteljske plaće, koju sam upravo opisala, je prilično ironična. To je slučaj u kojem je kritička ideja instrumentalizirana, iskorištena da legitimira transformaciju kapitalističkog sustava koji je izvorno trebala kritizirati, te da stvori nove mogućnosti zarade.
Drugi primjer su mikrofinancije. Mikrofinancije se uglavnom opravdavaju na temelju toga da davanje kredita malih razmjera ženama u siromašnim, ruralnim regijama može prevladati siromaštvo i rodnu hijerarhiju. Međutim, takva obrazloženja protiv siromaštva su veoma varljiva. Imajte na umu da se entuzijazam za mikrofinancije javio kada su međunarodne agencije poput MMF-a stavljale pritisak na postkolonijalne države da prisvoje neoliberalne politike - otvore tržišta, srežu društvenu potrošnju, privatiziraju svoju imovinu te da se općenito povuku iz razvojne politike, što uključuje i stvaranje radnih mjesta velikih razmjera.
U tom su trenutku te agencije počele reklamirati mikrokredite kao način zaobilaženja birokracije i „osnaživanja“ žena. Ali ovo davanje malih kredita u službi sitnog poduzetništva ne može biti zamjena za makroekonomsku politiku usmjerenu na prevladavanje siromaštva. Kao politika usmjerena protiv siromaštva, ona uopće nije ozbiljna! Ona teško ograničava koristi koje pruža ženama. Tako da je ovo još jedan slučaj instrumentalizacije feminističkih ideja kako bi se legitimirale politike koje su antitetične feminističkim vrijednostima.
Naravno, mikrokredit je isto i prilika za zaradu. Stotine komercijalnih zajmodavaca na tome je zaradilo veliku količinu novca, baš kao što i komercijalne bankarske institucije kapitaliziraju „zeleno financiranje“, provodeći žustru i lukrativnu trgovinu neobične, nove robe, kao što su emisija ugljika i okolišni derivati. Općenito, ovi interesi rade limunadu od limuna različitih tipova kriza – ekoloških, financijskih, društveno reproduktivnih i političkih.
Zagovarate diseminaciju pogleda i rekonstrukciju „novog zdravog razuma.“ Kada je u pitanju financijska kriza koju ste upravo spomenuli, netko bi mogao reći kako su ove alternative istražene barem na praktičan način. Živjeli ste u New Yorku, pa pretpostavljam da ste došli u neki doticaj s Occupy demonstracijama. Sigurno ste čuli za grupe u španjolskoj i grčkoj koje rade slične stvari. Mislite li da ovi novi društveni pokreti predstavljaju sposobnu alternativu?
Aktivno sam participirala u Occupy Wall Street u New Yorku. Taj je pokret, kao i njegovi pandani drugdje, fantastična erupcija radikalne želje i militantne odanosti koje nismo vidjeli već dugo vremena. Ipak me jako pogodilo to kako je zrak brzo izašao iz balona, kako brzo su se ovi pokreti demobilizirali i kako su malo ostavili iza sebe. Tu se javlja zanimljiva lekcija: neovisno o svemu što govorimo o društvenim medijima, cyberkomunikaciji i virtualnome, mogućnost za zadržavanjem javnog prostora bila je ta koja je ovim pokretima dala vučnu snagu, medijsku pozornost i opipljivu prisutnost u društvu. Jednom kada su moćnici ponovno prisvojili ta mjesta i istjerali demonstratore, protesti su se ubrzo raspali.
Zašto je to bilo tako? Mislim da je to imalo dosta veze s utjecajem neo-anarhističkih ideja na utjecajan sloj mladih aktivista. Zasigurno je Occupy Wall Street – dozvolite mi da se zadržim na njujorškog primjeru koji najbolje poznajem – bio veoma kompleksan pokret, koji je zadobio podršku i participaciju širokog presjeka društva, uključujući sindikate, zaposlenike javnog sektora te progresivne nevladine organizacije. Međutim, kada je stanje bilo takvo da je konačno trebalo djelovati, etos pokreta je oblikovala perspektiva sloja mladih aktivista, koji su bili u mogućnosti cijelo vrijeme živjeti u Zuccotti Parku i koji nisu uspjeli shvatiti kako je trenutak direktne akcije po definiciji prolazan. On je tvrdoglav, on je uzbudljiv, on je najveći high na svijetu, ali ako ste ozbiljni u vezi toga da napravite neku promjenu trebate razmisliti o tome kako da – i to je riječ koju mnogi studenti mrze – institucionalizirate tu energiju.
Mislim da je postojalo temeljno nerazumijevanje moći među neo-anarhistima koji su dominirali Occupyjom. To ne znači da ja ne cijenim eksperimentalne društvene projekte, komune, kooperative i druge pothvate za izgradnju „socijalne i solidarne ekonomije.“ Ali oni ne mogu biti zamjena za globalno financijsko upravljanje, na primjer. Privatne moći koje danas vladaju su prevelike i preduboko usađene da bi ih mogli nadvladati lokalni, komunalni pokreti. Ideja da je direktna akcija sama po sebi dovoljna je ozbiljno obmanjujuća.
Idemo se na kratko odmaknuti od trenutnih zbivanja prema temeljima vašeg intelektualnog rada. Govorili ste o važnosti jedinstvenog prostora gdje bi se mogle zajedno naći različite tvrdnje vezane uz pravednost, ali naravno da postoje teoretičari koji tvrde kako je to nemoguće. Neki ljudi kažu, na primjer, kako ženska prava ne spadaju u arenu ljudskih prava, ili da se ne mogu u potpunosti prepoznati kao takva, zbog čega neka nova kategorija treba biti stvorena, poput one „prava žena.“ Što vas čini optimističnom u vezi tih međusobno ispresijecanih tvrdnji?
Ovo pitanje me podsjeća na gramscijansku ideju hegemonije i njen habermasovski pandan javnu sferu. Gledano iz tih perspektiva nije važno treba li ili ne neki fenomen imati zasebnu kategoriju. Ono što je važnije je da emancipacijske ideje ne budu zatvorene u odijeljene, enklavne arene gdje su samo oni koji u njih već vjeruju izloženi argumentima koji ih zagovaraju. Ono što je važno je da budu široko rasprostranjene u borbi za mijenjanjem mišljenja. Demokratska – čak i poludemokratska – promjena bez toga je nemoguća.
U slučaju ženskih prava, za mene nije toliko važno hoćemo li ili ne završiti sa službenom kodifikacijom ljudskih prava koja ima posebnu kategoriju ženskih prava suprotstavljenu drugim pravima. Važnije je da svi razumijemo ograničenja načina na koji su ljudska prava tradicionalno bila razumijevana. Ta interpretacija privilegira prava privatne individue nasuprot tiranskoj državnoj moći. Kao rezultat, izostavlja suštinske rodno-specifične povrede kao što su nasilje u obitelji, seksualno zlostavljanje, sakaćenje ženskih genitalija, silovanje poznanika, sustavno silovanje u ratu itd. Opet, ono što je važno je uvjeriti šire javno mnijenje da trebamo drugačije razmišljati o ljudskim pravima.
Osim toga, postoji i potreba za kritičkom refleksijom uloge koju ideja ljudskih prava sad ima. Na jednoj razini, istaknutost ove ideje je veliko postignuće. Međutim, na drugoj razini, ipak dolazi s nekim ozbiljnim iskrivljenjima. Jedan problem je što se ljudska prava primjenjuju selektivno, evocirana da legitimiraju „vojni humanizam“ (posebice) Sjedinjenih Američkih Država, kojeg vode drugi interesi. Drugi problem je njihov moralni i pravni karakter: u podržavanju ljudskih prava, mi uspješno nekom kvazi-juridičkom idejom supstituiramo pravu političku viziju dobrog društva.
Koja je uloga sveučilišta i članova akademske zajednice u pružanju alternativnih pogleda o kojima smo prije govorili? Kao što vi opisujete, treba postojati taj drugi prostor gdje ljudi mogu proizvoditi kritike. Govorili smo ovdje o praktičnoj razini, ali što članovi akademske zajedenice mogu učiniti? To je pitanje o kojem je King's Review nedavno razmišljao, a javno sudjelovanje je nešto čime se i sami pokušavamo baviti. U jednom nedavnom intervjuu, Sidney Brenner nam je opisao kako je akademska zajednica fokusirana samo na sebe. Problem za većinu znanstvenika je cijeli proces stalne publikacije i peer reviewa. Stalan akademski pritisak ne ostavlja puno vremena za javno sudjelovanje. Koja bi mogla biti uloga samih članova akademske zajednice i što bi časopisi poput n + 1, Jacobin ili King's Review mogli učiniti?
Pa, evo još jednog primjera tog poznatog tika. Vjerujem da odgovor treba biti „i/i.“ Kritika treba naći domove obje vrste: i prostore unutar akademske zajednice i prostore izvan akademske zajednice. Važno je da su neki od tih prostora samo-financirani te da ne ovise o redovnim profesurama i peer reviewu.
Ali isto tako, povijest je važna. U mojoj generaciji, humanističke i društvene znanosti su značajno mijenjali ljudi proizašli iz Nove ljevice, koji su ušli u akademsku zajednicu i postali profesori. Stvorili su rodne studije, „povijest odozdo“, „subalterne studije“, LGTB studije, studije crnačkog oslobođenja, nove protokole za političko čitanje tekstova svih vrsta. U nekim slučajevima, ti su znanstvenici promijenili etablirane discipline, donoseći perspektive razvijene kroz društvene borbe koje su se javile izvan sveučilišta. U to vrijeme, granice između „unutrašnjeg“ i „vanjskog“ (sveučilišta i društvenih pokreta) bile su jako propusne; ideje su tekle naprijed i nazad s relativnom lakoćom.
Međutim, kasnije se to promijenilo te su sveučilišta postala sve više zaokupljena sama sobom, odvojena od okolnog društva. Čak i ona znanstvena područja rođena iz političkog fermenta postala su povećano specijalizirana, akademizirana i ezoterična. Ipak, čini mi se kako ulazimo u razdoblje u kojem će opet biti lakše, više propusne veze između „unutrašnjeg“ i „vanjskog.“
Što govorite vašim studentima – onim studentima koji žele biti na ulici – mislite li da je najbolje za njih da pokušaju dobiti poslove na fakultetu ili možda u njihovo ime težite prema nečemu drugome?
Imam široki raspon studenata. Neki su očito jako nadareni i posvećeni istraživači, koji će vjerojatno postati profesori. Drugi dolaze izvana s namjerom da se vrate u svoju domovinu kako bi pomogli izgradnji boljeg društva. Neki od njih žele raditi u vladi – neki od njih došli su tako daleko da su uspjeli zauzeti kabinetske funkcije u ministarstvima ljevičarskih vlada Latinske Amerike koje, istini za volju, nisu dugo trajale. Drugi pak žele raditi u angažiranom novinarstvu, razvoju, ljudskim pravima itd.
Što se tiče onih studenata koji su bili aktivni u demonstracijama kao što je Occupy, fakultet ih je podržavao. U retrospekciji mogu reći kako sam više toga naučila na ulici i u okupacijama, nego na većini svojih predavanja. Iskusila sam duboke načine razmišljanja koji su ostali sa mnom. Zato mislim da je divno što studenti imaju te mogućnosti.
Prevela i prilagodila: Ivana Mihaela Žimbrek Izvor: King's Review