Moj prijatelj ima psa!

Škola, djeca, psi...

Počinje škola. Moja djeca svaki dan izlaze pred mene s novim zahtijevima, od školske opreme, tehnoloških pomagala koja "moraju imati", do nove odjeće i obuće po koju moramo ići "preko". Moj proračun za ovu školsku godinu je već probijen, a škola još nije ni počela. Svrativši na trenutak do onog prijatelja koji ima psa, upitah ga kako on podnosi te nedaće?

"Sve 5, djecu vozim u šoping da si kupe sve što im je potrebno, a možda me i počaste kakvom marendom" reče on, s iskrenim izrazom na licu. Pa on kao da se raduje što će mu novčanik oplakati silne dječje prohtijeve i nebuloze tehničkih noviteta, koje baš moje dijete nema, jedino u razredu!

"I koliko misliš potrošiti'" upitah ga. 

"Gorivo je moj trošak, ostalo si dečki kupuju sami, a mala ne ide ovaj put, još ne ide u školu" reče mi on.

"Čekaj malo, ti im daš šolde, parkiraš se nekamo na pijaču i oni sami idu okolo a ti ih čekaš?" upitah ga opet, nazirući genijalnu taktiku mudrog stratega u obliku mog jako dobrog prijatelja.

"Ne" reče on ozbiljno, "Dečki svakog tjedna imaju svoje kućne zadatke i obaveze, ukoliko ih pravovremeno i odgovorno izvršavaju, bivaju nagrađeni. Ne dajemo im novac u ruke nego si vodimo evidenciju. Kada nešto pomognu doma, oko kuće, pokažu se u školi ili slično, pohvalimo ih i kažemo koliko novaca dobijaju u svoj fond za ovakve prigode. Simbolične cifre su u pitanju, 10-20 kuna, ali se nakupi. Još kada uzmemo u obzir rođendane i ostale fešte u kojima dobiju i novac, skupi se solidan budget. Ja vodim evidenciju, oni isto, i kada im što zatreba i idemo to kupiti oni biraju, a supruga i ja plaćamo. Na taj način ih stimuliramo na štednju, razboritu kupovinu te da i dalje uredno izvršavaju svoje obaveze i potrude se oko školskih obaveza!"

Znao sam da će ovaj razgovor završiti nekim njegovim pametovanjem, "šatro-ekonomijom" i "odlikaš-retorikom". Što je najgore, sva ta njegova spika drži vodu i ima smisla - ali u nekom savršenom svijetu. Koliko god da mi je dobar prijatelj ponekada stvarno poželim da se i on meni požali na nešto i da i ja njemu dam neki dobar, praktičan savjet, ali normalan, a ne ove izviđačko "društvo mrtvih pjesnika" fore.

"Još mi samo reci da i psi prakticiraju slične obrasce ponašanja, i sve ću ti povjerovati" rekoh mu pomalo kiselo, namjerno naglasivši ovaj dio o psima, da i on shvati da i ja kužim njegovu retoriku.

"U pravu si" reče mi on, i ja zasjah na trenutak!

"Riječ je o strukturi. Struktura u kojoj se malo po malo, iz dana u dan nagrađuju poželjni obrasci ponašanja. Kod pasa su to reagiranja na komande, reagiranja na podražaje u kojima nagrađujemo nama poželjno a korigiramo nepoželjno ponašanje. Psu kažem da sjedne, dignem ruku iznad njegove glave i dodirnem mu zadnji kraj tijela i lagano gurnem dolje. Pas sjedne, ja ga pohvalim i dam mu nagradu. Neki psi shvate nakon par minuta uzročno-posljedičnu vezu između naredbe sjedi, sjedanja i nagrade, a nekima treba par dana. Trudim se da ove vježbe uvijek proteknu u dobrom raspoloženju i da je pas natašte. Nakon par dana, pas jedva čeka da mu kažem da sjedne, jer zna što slijedi. Tako i je i s mojom djecom, pokušavam iskoristiti ovaj princip da i njima dam do znanja da se vrijedi truditi u okviru njihovih obaveza, jer će za to biti nagrađeni. To su osnove strukture. Strukture koja je kao put ucrtan na karti, put koji treba slijediti. Poput ljestvi na koje se mogu popeti na kulu odrastanja, umjesto da zabadaju nogama po rupama u zidovima."

- Opet je morao reći nešto "duboko" - pomislih. "Struktura" bla, bla, bla... škale, karta z kojon greš uokolo, bla,bla,bla... 

"Znači - ti i svoju dicu dresiraš?" - nisam mogao izdržati nego ispalih kao iz topa!

S osmjehom na licu on nastavi: "Ukoliko pod 'dresiranjem' smatraš da oblikujem njihovo ponašanje pomažući im razlučiti poželjno od nepoželjnog ponašanja, iz stanovišta vlastitog životnog iskustva - onda da! Vjerujem da to i jest 'posao' nas roditelja. Kao što jedan pametni čovjek reče: - 'Djeca nisu bojanke. Ne možeš ih ispuniti svojim omiljenim bojama', ali im možeš pomoći u odabiru boja i pokazati kako se boji".

Ovaj dio s bojama i pituranjem je rekao kao da stvarno ispred sebe ima papir i set bojica. U trenutku dok je to govorio, kao da su mu i oči na trenutak zasjale. Nije mi više bilo bitno da li se on samo "preserava " (oprostite na izrazu) sa svojim odgojnim metodama ili je to zbilja tako, jer sam u tom trenutku ugledao tračak djeteta u njemu.

Ki zna, forši ni ima pastele ko je bija otrok...

Rinaldo