Moj prijatelj ima psa!

Smo - ča smo'

Negdje sredinom puberteta, imao sam šesnaest, možda šesnaest i pol, počeo sam razmišljati o smislu života. Ponešto potaknut konstantnim razmišljanjima o čarima ljepšeg spola, a ponešto i političkim i prijeratnim previranjima u tadašnjoj državi. Tražio sam smisao a nalazio ga nisam. Zadnjih dana, u skladu s vremenskom prognozom i svjetskim zbivanjima, ponovno se pojavila potreba da "update-am" svoj rezon o svojoj ulozi u svijetu koji me okružuje, o smislu i svrsi svog i života uopće. Tko sam, što sam? Ja ne bih bio ja, da ono što mi se vrti po glavi ne podijelim sa svojim jako dobrim prijateljem - onim koji ima psa, pa sam tako - u nešto dužoj varijanti - istresao svoje misli pred njega za dobro poznatim stolom nama dobro poznate terase.

"Ja sam onaj koji jesam - reče Jahve u knjizi nad knjigama, i ukoliko se pitaš kako definirati sebe i svoje postojanje samom sebi – kreni od te rečenice. Svi mi moramo krenuti od samih sebe, svojih misli i osjećaja koji nas definiraju, tjeraju da se dignemo svako jutro iz kreveta, pogledamo se u ogledalo i opet - sami sebi odgovorimo na pitanja koja nas najviše muče. Čovjek ima najviše problema u definiranju samoga sebe, svoje misije, svoje svrhe i svoga bitka, on takvih problema nema s drugim vrstama. Preko tri stotine vrsta pasa stvorio je selekcijom kroz povijest, upravo zbog potrebe da posluže svrsi. Svaki pas ima svoj smisao, njegovi preci su uzgajani zbog određene svrhe. Nije bitno lovi li, čuva, tjera, spašava, pravi društvo ili tek laje po korti, pas će svoj posao naći - ako mu damo šansu. U današnje doba kada je pas mnogima samo statusni simbol, kada uopće ne razmišljaju o svrsi i namjeni za koju je svaka pojedina pasmina stoljećima uzgajana mnogi se zaljube u fotografiju psa i nabave si "najnoviji model" za pokazivanje i šetnju.

Kada nakon nekog vremena dotični pas počne tražiti svoju svrhu u novom domu u kojemu nema potrebe za uništavanjem glodavaca ili donošenjem patki, nastanu problemi. Kada pas koji je stvoren za tjeranje puma po planinama završi u garsonjeri osuđen na sat šetnje dnevno, njegova svrha ga tjera da ispuni zadatke slične onima za koje su uzgajani njegovi djedovi. Tužan je to pas, jer ne može ispuniti ono za što je stvoren.

Slično je i s ljudima. Često ne vidimo svrhu u svakodnevnici koja nam je postala rutina. Često planiramo život dok nam se on događa, kao što reče Lennon. Često krivimo druge za vlastite životne odabire, za vlastiti životni put. Obavljamo svoje svakodnevne dužnosti preko neke stvari, umjesto da budemo iskreni sami sa sobom i da damo sve od sebe u nastojanju da si ispunimo dan ili da si tu svakodnevnicu promijenimo. Poput psa kojemu ne možemo pružiti svakodnevno istrčavanje u kilometrima u potrazi za lovinom - kojemu je savjestan vlasnik omogućio svakodnevno istrčavanje uz bicikl, tako si i čovjek može ispuniti svoje potencijale i naći svoju svrhu u nekoj alternativi. I ja sam htio biti reprezentativac - no zadovoljim se i redovnim haklom na tjednoj bazi. Život je često sastavljen od čudnih načina da pokažemo da znamo i da možemo, i sebi i drugima. Kada ga se gleda od početka, svrha se ne nazire, no kada se osvrnemo na njega i pogledamo u rikverc' shvaćamo da sve ima smisla, da se komadići slagalice spajaju. U takvim situacijama si možemo predbaciti jedino za trenutke neodlučnosti ili oklijevanja, i biti ponosni sami na sebe za odvažne i hrabre korake.

Iz svega ovoga mogu samo potvrditi stajalište da mi jesmo ono što jesmo' – i da u skladu s tim damo sve od sebe da ispunimo svoje dane, jer ne znamo koliko ih je još pred nama". Ova zadnja rečenica mu je zvučala pomalo sumorno, ali onaj Lennon i Jahve su njegovom izlaganju dali neki svečani i dostojanstven sjaj. Da ga ne poznajem pomislio bih da je pijan, ali znam da mu bira-dvi nisu dovoljne za to stanje svijesti. Dalje smo nastavili o pubertetu i doživljajima vezanima uz ženski rod - no to neka bude tema neke druge ispovjedaonice...

Forši smo ono ča smo, ili ćemo biti ono ča ćemo biti – ne kapin', ali ono za breke vero ima pravo.

Rinaldo