Apsurdistan Inc.

... the smell of naplam in the morning!

Svjedočimo kako se sinusoidno zahuktavaju i hlade krizna žarišta širom svijeta, koji postaje sve više dio jedne velike globalno teatralne korporacije koju 'ladno možemo nazvati Apsurdistan Inc.

Sve velike svjetske krize svoje pikove imaju kad se u globalnim ili manje globalnim odnosima naruši glavni koncept ratne filozofije, onako jednostavno nazvan "Ja sam gazda u dvorištu!" Poznata je, naime, ratna doktrina po kojoj niti jedna ratna strana nije pobjednica u sukobu sve dok čizma njenog pješaka na nagazi osvojeni teritorij!

Ovo danas što radi antiisilovska koalicija još je uvijek u rangu krvavih video igrica koje ubijaju navođenim projektilima! To još nije rat, mada je gore od rata! Digitalna krv prska elektroničke sklopove svjetskih moćnika, koji u svojim blindiranim autima drže osvježivače zraka s mirisom napalma!

Ako se sjetite samo nekoliko primjera narušavanja svjetski podijeljenih interesnih zona, jasno vam je da sam u pravu, evo tek nekoliko događaja samo nakon onog drugog rata: berlinski zid, kubanska revolucija, Sjeverna Irska, češko proljeće, mađarska revolucija, Zaljev svinja, Vijetnam, iranski taoci, Nikaragva, iračke agresije, Solidarnost, izraelsko-arapski sukobi, blizanci, pustinjska oluja, arapsko proljeće, Gaza, Ukrajina (više od pola sam zaboravio, sigurno)!

Dok god su se razriješavale takve krize, nitko nije vodio baš puno brige o težini domaćih jarmova koju je trpio narod "u svom dvorištu"!

Nitko nije dopro do ruskih gulaga, do američke segregacije, do aparthejda, do kineske, albanske ili sjevernokorejske izoliranosti, libijske pustinje, frankista, markosa, narkosa, ili cijelog niza tzv. "nesvrstanih" vlastodržaca koji su svoju željeznu ruku sveudilj pružali na rukovanje po kongresima ili skupštinama UN-a, a onda njome, čim završi slikanje, pritiskali poput utega svoj narod, svoje manjine, sve svoje slobodnomisleće resurse!

U svom tom svjetskom metežu kome sve lakše i sve onlajnije svjedočimo blagodareći suvremenoj tehnologiji i Hrvatska grebe za svojim dijelom kolača! No kad god pričate s nekim "ozbiljnim" tumačem hrvatskih snova, bilo lijeve ili desne smjernice, reći će vama kako je Hrvatska uvijek birala krive strane (a uvijek je nekom neka kriva!): od Austro-ugarske, Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, od svrstavanja uz osovinske sile, do olakog prepuštanja zone A, FNRJ, do krivih odluka za vrijeme informbiroovske krize, do nesvrstavanja, pa mlakosti '71., Ustava iz '74., žestine '91., privatizacije, pretvorbe, pomirbe, ulaska u NATO i konačno nekako do današnjih dana – do pristupa u EU!

Hrpu ovih odluka i smjerova Hrvatska nije mogla izbjeći – uvijek je bila igračka u rukama velikih ili tek većih igrača – i služila uglavnom kao moneta za potkusurivanje! Često su te korake naši vlastonosci pripisivali sebi i svojoj bratiji. Teško je to priznati, ali to je sudba svih malih država čijih je pet minuta slave prošlo i to nažalost u krvavim devedesetim i čiji moto nije uopće domoljubno revolucionaran već lakomo prizeman: Tko je jamio – jamio je! Dok su se farbali tuneli, trafostanice, dalekovodi, dvorane i mostovi - ofarbani smo ostali samo mi!

Danas, uz prepotentnog vođu vlade, nemuštog vođu oporbe, darkersku "treću stranu", uz predsjednika fikusa i televizičnu ali nevještu predsjedničku kandidatkinju koja floristički funkcionira na razini "lijepe kate", Hrvatska se "bori" uz svjetski cvijet kapitalizma, koji se bez obzira na demokratske, monarhističke, religijske ili svjetonazorske razlike ujedinio kako bi uništio pleme otuđenih fanatika također ujedinjenih s različitih konceptualnih životnih backgrounda, kojima, bez obzira što islamska religioznost stoji u podnaslovu njihove borbe – ona nije prioritet! A što onda jest?

Boja ovih desperadosa ipak nije samo islamski zelena, oni su prethodnica velike "lišnije" mase arapskog i muslimanskog svijeta zatočenog uglavnom jugoistočno i južno od Sredozemnog mora koji izgleda nekako instiktivno osjete (mada "instiktivno" u globalnoj politici nikako nije odgovarajući termin) da era nafte kao pokretačkog energenta svjetskog sistema, prestaje! I da – ako se uskoro, još uvijek veliki, novac od (pred)zadnjih barela nafte ne oplodi u osvajačkim pohodima na područja koja postaju novi centri moći i mogućnosti preživljavanja – od arapskog bogatstva i muslimanskog protukrižarskog sna neće biti ništa! Jasno vam je da ti novi ratnici kojih se uplašio čak i moćni Obama, nisu ni naftni magnati ni šeici, oni su ljudi iz njihove sjene, loše plaćene vodonoše!

Pustinjska područja srednjoameričkog, dalekoistočnog, arapskog i sjevernoafričkog područja postat će bolesnija, siromašnija i napuštenija i od hladnih polova! Izgubljeni, gladni, bolesni, besperspektivni i "suvišni" ljudi, lako će postati kamikaze povijesnih prevrata! Fanatizam je moćno oružje nemoćnih!

Stoga kad negdjeprije, sve tiši i na sceni sve neprimjetniji, Papa odnekud izvuče 'strašno pametnu' izjavu kako smo, obzirom na porast svjetskih, globalnih, kriznih, krvavih žarišta – izgleda u Trećem svjetskom ratu – onda tek mogu dodati, dragi moj Papa, kako je za mene Treći svjetski rat počeo još davno, točno tamo nekako prije 23 godine, kad mi je baš negdje u ovo doba '91. godine tenkovska granata razorila dom! Taj rat (u) meni još uvijek traje!

Vaš Buraz