Moj prijatelj ima psa!

Čitao sam negdJe da su najčitaniji Blogerski ili ini uradci virtualnoG Svijeta oni koji počinju nEkom psovkom ili pak teXtom navode na pomisao da skrivaju implicitni sadržaj.

Istina ili ne, nakon što sam to pročitao - upravo suprotno prethodnoj tvrdnji - ne želim otvarati linkove koji aludiraju na gore spomenute pojmove i radnje. Kao kada glavnog junaka vica ne mogu ničim ubijediti da pokuša nešto dok mu ne kažu: "Ne smiješ!" na što on, sukladno podneblju u kojem živimo, tek na tu izjavu učini neminovno.

Kako to da nam hrabrost za počinjenje, uglavnom gluposti, ulijeva tek tuđa pretpostavka da nemamo hrabrosti, umjesto da nam ta bitna emocija dopre do mozga racionalno i kao produkt misaonog procesa nas samih, zasnovana na životnom iskustvu i real time saznanjima?

Upravo nekako ovako je zvučao moj uvod u razgovor s onim prijateljem -koji, znate već, naravno, ima psa, na našem redovitom dnevnom brifingu pod suncobranom omiljenog nam ugostiteljskog objekta, na terasi s pogledom na more na kojoj se u mahovima gužvamo s turistima koji dihtaju po Balei i Nivei.

"Hrabrost ti je, dobri moj, ništa drugo doli sposobnost za prevladavanje vlastitih strahova. Hrabar čovjek nije onaj koji strah ne osjeća, nego onaj koji ga uspije ostaviti po strani i napraviti odlučujući korak u određenoj situaciji i preuzeti odgovornost na sebe. Kod pasa i njihovih rođaka u divljini hrabrost je urođena osobina koja poput klice sazrijeva i raste. Ovisno o vanjskim uvjetima iz nje će se, s vremenom, kroz svakodnevnu praksu učenja razvijati samopouzdanje i hrabrost - jedno uz drugo - ruku pod ruku. Pas se u savršenim uvjetima od rođenja malo čega boji, no svakodnevno uči da se nekim podražajima iz okoline treba skloniti s puta. Ovo sklanjanje s puta nije nedostatak hrabrosti nego mudar potez onoga kojemu je cilj preživjeti. Uz ovu odliku mudrosti, koja često s hrabrošću ne ide u paketu, kod nas ljudi se javlja i nuspojava zvana ponos.

Koliko je samo glava odletjelo zbog ponosa u ljudskoj povijesti. Često je upravo ponos povrijeđen kada nam netko ustvrdi: "Ne smiješ!", pa nas još i češće taj ponos zna odvesti na sklizak teren.

To je jedna od najvećih razlika između onih kojih vode i onih koji bivaju vođeni u psećem svijetu. Oni koji vode, uz sve osobine racionalnog vođe koji djeluje prema svijetu oko sebe za dobrobit onih koje vodi, mora imati barem mrvicu onoga što nazivamo ponos. Ponosno dignuta glava, odolijevanje vjetrovima sudbine i jasna i čvrsta namjera da se uz pomoć hrabrosti i samopouzdanja prevaziđu sve nedaće i stigne do cilja odlike su ne samo psa i vuka koji vode svoj čopor nego i mnogih velikana u povijesti ljudskog roda."

Nakon što je spomenuo velikane ljudskog roda, u prvi mah su mi pred oči došle slike iz nekdašnjeg kabineta marksizma, jedan s bradom, jedan s brkovima i jedan s očalima, a nakon njih Mel Gibson s plavo-bijelom bojom na licu u Hrabrom srcu. Sve skupa me odvelo u sasvim krivom smjeru od onog početka sa implicitnim sadržajem – no ova muška četvorka pojačana Rozom Luxemburg, mi je pomogla shvatiti njegovu priču o hrabrosti, mudrosti i ponosu, poput strip junaka koji se uvijek nekako izbore za viši cilj. Forši je i njima ki povida: "Ne smiš!", ki će ga znat'!?!

Rinaldo