Kiša je padala skoro godinu dana, kao da živimo vezani za stablo kestena u sto, a ne samo u jednoj godini samoće Marquezova Maconda. Sad je i ona konačno stala pa na miru možemo početi planirati gdje će se na skijanje... što se čudite, to je tu iza ugla! Mada sam malo sve više skeptičan glede tih putovanja, ta ebola i nije baš tako daleko, a eroplani sad lete posvuda i za male šolde! Klima, velike boleštine i nesigurno doba terora uvijek su bili kataklizmični rak turizma, a sva naša državna nada utonula je u turizam! Preko grla!
Ako to zašteka – što nam ostaje? Baretićeva Štrelja? Nič drugega!
Vidjeli ste kako nas baci unatrag samo ova kišna godina? Što mislite da nas, nedajboh, pogode ili čak samo i okrznu i one druge dvije kataklizme? Morali bismo u dunstflaše pune špirita ubaciti sve naše šarene uspomene kako bi se sačuvale tijekom ovih sad već skoro sedam gladnih godina!
Stoga razmišljam da Istrainspirit od iduće godine uvede i neke nove programe! Uz neizostavno i vjerojatno greškom zanemareno Zlatno runo - poznatu priču o Argonautima koja je i dala ime poluotoku (Dunav > Ister > Istra), Koradovu zvjezdarnicu u doba ljetnog suncostaja – neobuzdanu i razuzdanu mitsku barbarsku noćnu veselicu samo za 18+, kombiniranu s pričom o dolasku Slavena na ovo područje i traženje zmajevih linija po tijelima opijenih sudionika, pa onda možda i poneki rivajval velikih partizanskih bitki u Drugom ratu, inspirirani inspiritovci trebali bi razmisliti i o programu koji bi se mogao zvati npr. "Al' je nekad bilo lijepo – vrijeme!"
U tom bi programu ljudima koji nisu nikad bili na moru i koji su ga viđavali samo iz hotelskih soba, zatvorenih bazena i velikih restoranskih hranionica s obilnim švedskim stolovima, mogli prikazati našu obalu na početku turizma... to je znate ono vrijeme kad su rodonačelnici istarskog turizma pod socijalističkom političkom paskom osnovali najveća turistička poduzeća u ondašnjoj (omraženoj) državi kojoj iz solidarnosti prema nekima koji dobiju urtikariju kad spomenem državu na J ili Y, a da nije Japan, Jemen ili Jamajka, danas namjerno ni ime neću spomenuti (!) Bez obzira što ta poduzeća izrasla iz radničkih doprinosa ili samodoprinosa danas posjeduju biznis konglomeracije koje u najboljem slučaju možemo nazvati "strangers in the night!!" i koja veze s uglavnom već pomrlim osnivačima (Bog da im dušu prosti) imaju onoliko koliko i brazilska ženska odbojkaška reprezentacija ima s najezdom zelenih skakavaca u južnom Vijetnamu.
Ali vratimo se mi našem predloženom programu! (Kad već naša TZ ima raspisan natječaj za programe u idućoj godini – valjalo bi i o ovome razmisliti!)
Dakle, bio bi to jedan komad šljunčane plaže pokriven s nekoliko običnih rozastih i nekoliko dunklplavih nivea ručnika, nekoliko šarenih deka (ćebadi), tri četiri platnena jednobojna luftmadraca, nekoliko sandolina do pola uronjenih u plićak, dva do tri PIPI suncobrana, koja lopta na napuhavanje, dva do tri ligeštula s platnom motiva zatvorskih deka ili one ćebadi kojom se pokrivalo u JNA i s odabranim glumcima koji čak u kazališnoj popuni ne moraju imati ni alternativna imena kao u đostri, ter se mogu zvati sasvim obično, recimo: Milorad, Janez, Fritz, Stjepan, Slobodan, Jovan, Giuseppe, Dževad, Zlatko, Milka, Helga, Rade, Romano, Gerda... svi su lagano crveni, nose velike plastične sunčane naočale, sombrero šešire i retro kupaće kostime u karo ili monokromnom štihu koji više skrivaju nego li otkrivaju!
Negdje se iz gomile s tranzistora na baterije čuje Mišo! (Jedan dan života ili Ostala si uvijek ista!), a na drugoj strani tiho plovi poznata melodija Lepe Lukić – Od izvora dva putića! (Sjećate se riječi: Od izvora dva putića, vode na dve strane, ne znam kojim pre bih stigla do tebe jarane...) a sve kako bi se zadovoljio i ukus nemalog broja prvoboraca i djelatnog vojnog osoblja koje se onomad jedino od našeg življa valjalo na našim plažama i nevoljko gurkalo po šljunku s donedavnim okupatorima.
Sve na setu, po glumcima i uokolo njih vonja na mnogo uludo prolivenog žestokog više od nekoliko puta rafiniranog dalmatinskog maslinovog ulja pomiješanog s istarskim i običnim suncokretovim u omjeru 3:2:5, nasipanog u bočice od unučića pelinkovca, segesticine trojka vodke ili navipovog konjaka, kifozična djeca plaču dok jedu modre šljive, petrovače jabuke, a po dlanovima im se cijede slatke smokve u bojama mađarske zastave i ogromne zelenkaste bobice grožđa koje se tada zvalo "kozje sise", netko sisa i sočne čupave breskve, koje još satima bodu kad ih prisloniš na golu kožu!
U scenografiji sudjeluju i domorodci: fotograf s pomoćnikom koji za sobom vuče olinjalo magare za slikanje djece (a i supijanih odrasalih), sladoledar s bijelom kapicom i aluminijskom ledom hlađenom bačvicom obješenom oko vrata u kojoj se nalaze dvije limom odvojene boje sladoleda (jagoda i čokolada), a sastavni dio postava je i štand sa (samo domaćim) suhim i svježim voćem, teškim crnim vinom koje udara u glavu i rakijom lozom, a koji opslužuje domaća nona u narodnoj nošnji premazana svim mastima (to se osjeti). Naravno da će posjetitelji eventa za skromnih 200 kunica ulaznine sve to moći i probati!
Uz ovaj štand tu je i neizostavni (suho)zidić, odnosno priručni štand sa suvenirama na kojem na grubo tkanoj prostirci boje zemlje s karakterističnom istarskom šarom, nalaze drveni magarci s buradima, elegantne čaplje, kutije s pticom koja kljunom izvlači cigarete, ptice koje klepeću krilima kad ih guraš po tlu i glinene svirale slične okarinama koje veselo žvrgolje kad ih napuniš vodom i onda zviždiš na njima! (Ako se od volontera prikupljeni uzorci, dajbože, rasprodaju, lako je nagodinu naručiti originalne nove iz Kine)
I za kraj, a kako bi se opravdalo povisoku ulazninu, u boriku iznad plaže gdje se uporni cvrčci trude nadjačati pucketanje ognja u pol podne, kad je zvizdan najjači, vrte se na ražnjevima nekoliki janjići i prasići uz koje su smještene montažne tribine, budući na tom dijelu postava ima uvijek najviše publike, na kojima u svojevrsnom realitiju sline cure uzbuđenim, zdravim životom zasićenim i preplanulim EU džogerima, šetačima, biciklistima, triatloncima i biatloncima, dok se cvrčanje reš prepečene kožice na prasićima bori sa cvrčcima! (Ijuuuf zaboravio sam na srdelice i ine plodove mora... nema veze to ćemo drugi put!)
U finišu programa, dok se ražnjevi pompozno dižu s vatre, svi glumci s plaže svečano hodeći dolaze u borik i zajednički, uz poznatu Beethovenovu Devetu glazbenu podlogu pjevaju Odu radosti u izvorniku na njemačkom:
Freude, schöner Götterfunken,
Tochter aus Elysium,
Wir betreten feuertrunken,
Himmlische, dein Heiligtum!
Deine Zauber binden wieder,
Was die Mode streng geteilt;
Alle Menschen werden Brüder,
Wo dein sanfter Flügel weilt.
Und so weiter... und so weiter...
Vaš i uvijek samo vaš Gavun :)