Moj prijatelj ima psa!

Poludio sam! Vetura mi je bila pet-šest minuta parkirana na nogostupu kraj pošte i već me je čekala "čestitka", ona od 300 kun', zataknuta za brisač kada sam se vratio nazad. Došlo mi je da psujem i da se derem, ali nisam imao na koga, jer je onaj koji ju je tako lijepo smjestio na moj auto u tom trenutku već vjerojatno "čestitao" nekome drugome, u nekoj drugoj ulici. U takvom raspoloženju sreo sam onog prijatelja koji ima psa i pojadao mu se na najnoviji udarac na moj kućni budžet.

Očekivao sam od njega potporu i da bar reče kakovu pametnu i stane na moju stranu, zbog čega me je još i više iznenadilo ono što je rekao:

- "I veliš – lik ti je stavio kaznu za brisač jer si pet-šest minuta bio parkiran na onom uskom nogostupu kraj pošte, a tebi je došlo da mu psuješ sve po spisku zbog te kazne?"

- "Da!" rekoh, još uvijek uznemiren činjenicom da mene netko kažnjava.

- "Vjerojatno ti je došlo da ga nazoveš i kakvim pogrdnim imenom i gadno ga 'počastiš' da bi mu se 'osvetio' samo da si ga zatekao u toj radnji?" upita me on.

- "Jes'! - bin mu zajno povida da je konj!" - opet ću ja, na što on nastavi:

- "Znači on je konj jer si Ti parkirao auto na pogrešno mjesto a on ti, u skladu sa svojim delom, napisao kaznu, ili je konj samo zato jer ti je napisao kaznu a da te je kojim slučajem preskočio - onda ne bi bio konj?!?

Svaki dan se žalimo na državu, na sustav koji ne funkcionira, na lopove koji nas s vrha kradu, a kada netko unutar tog sustava radi ono za što je plaćen onda ga nazivamo konjem? Interesantno je to kako smo u stanju u ovakvim životnim situacijama automatski krenuti od pretpostavke da je netko drugi kriv za ono što je nas snašlo, kao da je netko drugi počinio prekršaj za koji nas se kažnjava, nije li to pomalo licemjerno?

I kod životinja u divljini koje žive u zajednicama postoje pravila. Nemoguće je da više jedinki obitava zajedno koristeći isti životni prostor bez nekog redoslijeda i pravila koje treba poštivati da ne bi došlo do nemilih scena. Od pčela u košnici, mrava u mravinjaku ili pak čopora vukova, pravila postoje i vrlo dobro se zna tko u kojem trenutku igra kakvu ulogu - za dobrobit zajednice.

Kada alfa vuk (ili alfa par vukova) povede čopor u obilazak teritorija i lov, svi ostali učesnici u ovom pohodu slijediti će njih. Kada ulove antilopu ili jelena i budu ga jeli, točno se zna raspored tko kada jede - a sve u skladu sa društvenim položajem unutar čopora. Oni članovi čopora koji se ogriješe o pravila bivaju korigirani i sankcionirani. Majka vučica od malena uči pravilima svoje vučiće, kada ona zareži u brlogu u kojemu se nalaze, sva cika i galama koje proizvode vučići u igri - prestane u trenu. Majka je dala znak da je opasnost tu - i oni - u skladu s pravilom, ušute - jer im o tome, danas-sutra, ovisi život. Iz svega navedenoga se lako izvuče zaključak da i životinje poštuju neka pravila, a kako ih onda ne bi trebali poštovati mi - ljudotinje.

Psi koji rade za opće dobro - od vojnih i policijskih do terapeutskih i spasilačkih se za razliku od "seoskih džukela" od malena uče poštovati pravila i usmjeravaju im se upravo njihovi prirodni nagoni da bi, kada stasaju, obavljali općekorisna djela. Ovi seoski "avlijaneri" pak, sa puno manje regula i obučavanja, mogu biti odlični psi, no onaj aspekt "društveno koristan" se izgubi u oblajavanju susjedove mačke i pijanog susjeda koji se u kasnu uru vraća doma.

Da si se kojim slučajem i sreo s likom koji ti je stavio tu kaznu zbog koje toliko cviliš – i da si mu rekao koju grdu riječ, to bi samo bilo ogledalo tvoje kulture i tvog obraza, jer dotični - kada povučeš crtu - samo dela svoje delo. To sve podsjeća na onu izreku - psi laju a karavane prolaze - koju znaju reći uspješni ljudi kada ih pitaju kako su se nosili s negativnim komentarima na svome putu ka cilju."

Nakon što me je ovako slikovito izrešetao moj prijatelj, ovaj koji ima psa, počastio me je birom, da me utješi, kako reče. Meni je nakon njegovog "bla-bla" o regulama cijela situacija drugačije izgledala, i malo manje sam imao želju da bilo kemu rečem da je konj, ali nikako iz glave nisam mogao maknuti scenu karavana koje prolaze i pasa koji laju na njih...

Rinaldo