Transpersonalna psihologija – moderna psihologija 21. stoljeća

Transpersonalna psihologija je četvrti smjer akademske psihologije, koji se razvio potkraj 1960-ih godina, nakon biheviorističkog, psihoanalitičkog i humanističkog smjera. Utemeljena je na spoznajama Williama Jamesa, Junga, Freuda, Abrahama Maslowa, Kena Wilbera i raznih drugih značajnih psihologa.

Riječ ‘transpersonalno‘ znači ‘onkraj‘ misli i osobnog. Odnosi se na iskustvo Bitka, transcendentalnih stanja svijesti i korištenja čovjekovog punog potencijala, zatim na razumijevanje osobnog duhovnog razvoja i mističnih iskustava, te na integraciju tjelesnih, psihičkih i duhovnih komponenti ljudskog bića.

Cilj transpersonalne psihologije su emocionalna sloboda, psihosomatsko zdravlje i duhovni razvitak.

Transpersonalna psihologija uključuje i uvažava uvide čitavog spektra disciplina kvantne fizike, antropologije, sociologije, biologije, filozofije i teologije te eklektički pristupa uvidima biheviorističke, psihoanalitičke i humanističke psihologije.

Carl Jung opisuje ''kolektivno nesvjesno'' kao transpersonalno nesvjesno. Samoaktualizacija, koju je proučavao Abraham Maslow bila je ključni element u osnivanju transpersonalne psihologije. Maslow je inkorporirao kreativnost, altruizam, vrhunska iskustva i osobno djelovanje koje postoji van uobičajene osobnosti, kao i psihološku traumu i osobni rast.

Podjela grana (ili "sila") psihologije prema Abrahamu Maslowu:

1. bihevioralna i kognitivna psihologija – usmjerena je na otkrivanje psihičkih procesa koji se nalaze u osnovi ponašanja. Ona se razvila kao akademska znanost početkom 20. stoljeća, a utemeljena je na radovima Ivana Pavlov-a, John B. Watson-a i B.F. Skinner-a, te kasnije Ulrica Neisser-a i Donalda Broadbent-a.
2. psihodinamična i psihoanalitična psihologija – proizašla je iz istraživačkog rada Sigmuda Freuda, te se razvila daljnjim radom C. G. Jung-a, Fromm-a, Erikson-a, Adler-a, Renk-a i dr. značajnih psihologa. Ova grana najviše se bavi proučavanjem psihopatologije.
3. humanistička i egzistencijalna psihologija – utemeljena je na radu Abraham Maslow-a, Carl Rogers-a i Rollo May-a, te filozofskim razmišljanjima Martin Heideger-a, Biswanger-a i Kierkegarrd-a, a inspirirana daljnjim radom Roberta Assagioli-a, Wilhelm Reich-a, Antony Sutich-a, Paul Tillich-a i dr. značajnih psihologa; a bavi se pojmovima poput samoaktualizacije, ljubavi, kreativnosti, ljudskim motivima, potrebama i vrijednostima.
4. transpersonalna psihologija – razvila se potkraj 1960-ih godina. Utemeljena je na spoznajama Williama Jamesa, Junga, Freuda, Abrahama Maslowa, Kena Wilbera i raznih drugih značajnih psihologa. Radi se o sofisticiranom modelu prikaza evolucije svijesti, koji integrira psihologije i filozofije Zapada i Istoka, od drevnih vremena sve do danas, od znanosti do duhovnosti. Za razliku od ostalih grana psihologije, koje su usmjerene na terapiju simptoma, ovdje se pozornost teži preusmjeriti na cjelovit rast osobe, samorazvoj i ekspanziju svijesti.

Abraham Maslow je smatrao da su biheviorizam i psihoanaliza previše limitirani da bi pružili bazu za kompletnu psihologiju ljudske prirode.

Prva sila psihologije pokušavala je reducirati kompleksnost ljudske prirode na jednostavne principe kondicioniranja, međutim, bila je bezuspješna kada su u pitanju aspekti poput ljubavi, svjesnosti i osobne vrijednosti.

Druga sila uglavnom se bavi proučavanjem psihopatologije. Prema Sigmundu Freudu nesvjesni psihički procesi (prije svega oni koji potječu iz djetinjstva) mogu znatno utjecati na pojavu psihičkih poremećaja kao što su primjerice neuroze. Procesi koji potječu iz djetinjstva podliježu mehanizmu potiskivanja i tjedno bi se tijekom trajanja psihoanalitičke terapije trebali izazvati i ponovno proživjeti, kako bi se u odrasloj dobi mogli svladati.

Najveći nedostatak ovog pristupa je što klasično psihoanalitičko liječenje traje godinama.

Treća sila, koja se najviše bavila samoaktualizacijom, također je doživjela ograničenja, na koja je Maslow 1968. godine upozorio. U svojim daljnjim istraživanjima on je otkrio mogućnosti koje nadilaze samoaktualizaciju. U trenucima kada osoba doživljava vrhunska iskustva (peak experiences), poimanje sebe (selfa) se rasplinjuje u svjesnost većeg i šireg jedinstva sa svime što jest. I upravo to područje je područje kojim se bavi transpersonalna psihologija, te ju je stoga Maslow nazvao ”četvrtom silom” psihologije.

Pred kraj svojeg života, Maslow je nadodao, na vrh svoje ljestvice, i šestu potrebu – Potreba za samonadilaženjem (transcendencijom), koja predstavlja temelj kojim se bavi transpersonalna psihologija.

Pioniri transpersonalne psihologije:

• Izraz ‘transpersonalno’ prvi put se spominje kod Williama Jamesa u njegovoj skripti za predavanja za kolegij na Harvardu, u školskoj godini 1905/06. Njegova psihologija bila je obojana sintezom biologije i misticizma. U svojim istraživanjima širokog spektra stanja svijesti on nije razdvajao abnormalna, normalna i transcendentna iskustva.
• C.G. Jung je također upotrebljavao termin ‘Überpersonlich’ u svojoj poznatoj teoriji kolektivnog nesvjesnog.
• Iako začetnikom transpersonalne psihologije smatra se Abraham Maslow, dodavanjem metapotrebe – transcendiranja (samonadilaženja) na vrh popularne hijerarhije potreba.
• Stanislav Grof je 50 godina svog istraživačkog rada posvetio proučavanju izmijenjenih stanja svijesti i iskustvima koja je podijelio na: biografska, perinatalana, intrauterina (iskustva u maternici i za vrijeme poroda), i transpersonalna (prošli životi, iskustva kliničke smrti i arhetipska iskustva).
• Ken Wilber je osnivač integrativne teorije i vrlo uspješan transpersonalni psiholog. Njegov rad se temelji na ujedinjenju sveobuhvatnog modela razvoja svijesti, koja pretendira ujedinjenju filozofije i psihologije zapada i istoka, od prastarih duhovnih znanja do suvremene znanosti.
• Anthony Tony Sutich spada u značajne začetnike transpersonalne psihologije. Svojim radom sudjelovao je u stvaranju infrastrukture humanističke i transpersonalne psihologije. Sudjelovao u osnivanju Instituta za Transpersonalnu Psihologiju i bio prvi urednik Journal of Transpersonal Psychology od njegova osnivanja 1969, do svoje smrti 1976.
• Aldous Huxley bio je veliki pisac, mislilac, filozof i kritičar društva 20. stoljeća, osoba koja je nadahnula razvoj transpersonalne psihologije. Njegovi romani Divni novi svijet, Otok, eseji Umjetnost gledanja i Vrata percepcije, te Perenijalna filozofija, smatraju se ranim filozofskim i konceptualnim temeljima transpersonalne teorije.
• Alberto Assagioli je bio talijanski psihijatar i osnivač psihosinteze (‘psihologije za dušu’). U svojem radu uzimao je u obzir tjelesni, emocionalni, mentalni i duhovni aspekt ljudskog postojanja.
• Victor Frankl je osnivač logoterapije, značajan mislilac, koji se smatrao i transpersonalistom, u svojem je radu otkrio dimenziju ‘noetskih’ (spiritualnih) procesa koja su dostupna čitavom čovječanstvu, zbog toga jer je čovjek sposoban transcendirati tjelesni i psihički nivo.
• Hameed Ali najveći doprinos dao je 1970-ih, svojim ”dijamantskim pristupom”, koji je integrirao uvide Gurdjieff-a, sufijske misli i budizma.
• John Nelson dao je značajan doprinos transpersonalnoj psihologiji. Njegov pristup sintetizirao je kvantnu teoriju i radove Washburn-a i Grof-a. On je ujedinio hinduistički vedski sustav i neuropsihijatriju. Otkrio je da sustav od 7 čakri drevne Tantra yoge predstavlja idealan način dijagnoze individualnog stupnja osobnog i duhovnog razvoja.
• Michael Washburn svojim radom i istraživanjem došao je do koncepta svijesti koji je nazvao ‘Dynamic ground’ , kojeg je smatrao izvorom duhovne snage i moći. Njegov rad se uglavnom odnosio na razvojnu fazu, za koju je smatra da vodi do koherencije i integracije. Najviše pažnje posvetio je trima fazama: ”infantilna”, ”ego”, i ”transcendentalna”.
• Isabel Clarke – njezin rad se temelji na razumijevanju povezanosti i razlike između psihoze i spiritualnosti.
• Charles T. Tart jedan je od začetnika empirijskih istraživanja na području izmjenjenih stanja svijesti. Svojim radom značajno je doprinjeo transpersonalnoj psihologiji.
• Teilhard de Chard razvio je model evolucije svijesti koja integrira biologiju i kršćansku teologiju.
• Carl Rogers jedan od osnivača humanističke psihologije, koji je svojim radom i iskustvom doprinio i transpersonalnoj psihologiji – promijenio je paradigmu psihoterapije i u centar procesa je stavio klijenta.
• Sri Aurobindo razvio je model evolucije svijesti koji integrira suvremenu znanost i istočnjačke filozofije.

Savjete opisane u ovom članku provodite na vlastitu odgovornost uz konzultaciju sa osobnim liječnikom.

Tekst napisala Conny Petö Đeneš, transpersonalna psihologinja, alternativna seksologinja i terapeutkinja prirodne medicine te voditeljica Centra Zdravlja Harmonija - www.nebeska-harmonija.hr.

Emisija HTV-a "Na rubu znanosti" o transpersonalnoj psihologiji: