Moj prijatelj ima psa!

Pokušao sam sve. Kažem Pahulji da sjedne a ona počne lajati, bacim joj lopticu i nema šanse da mi ju donese nazad, legnem na kauč a ona mi skoči na glavu.

Uzeo sam fetu salame da joj dam naredbu i nagradim je kako to onaj moj prijatelj koji ima psa čini, a ona mi iz ruku otme mortadelu i zbriše pod stol. Poput okusa prve jutarnje kave za koju fali jedan sastojak da bi donijela onaj osjećaj zbog kojeg je pijemo, tako i meni u ovome doživljaju nešto nedostaje. Nije to ono što sam htio kada sam donio odluku da će pas ući u naš dom!

Za vikend sam dogovorio šetnju s prijateljem i njegovim psom, ali ovakva situacija me izluđuje pa sam se odlučio posavjetovati s njim još jučer – na marendi. Po običaju me je saslušao, nasmijao se na čas (to mi ide na živce! Ufff!!!), i naposlijetku počeo: "Prije nego joj daš jesti, uzmi u ruku neku nagradu: komadić hrane, keks za pse, ili komadić salame. Stisni ruku čvrsto i dozvoli joj samo da ponjuši ruku ali ne i da dođe do nagrade. Početi će njuškati i lizati ruku ne bi li došla do hrane. Ukoliko odolijevaš par minuta i dozvoliš mirisu hrane da dopre do psećeg nosa, pas će na sve načine, a u skladu sa stečenim iskustvom u ophođenju s tobom, pokušati doći do hrane. Prati joj govor tijela, biti će tu pokušaja dizanja šape u cilju spuštanja ruke, cviljenja, možda čak i lajanja, pokušaja komunikacije pogledom i gestama govora tijela. Ona će pokušati uzeti hranu, ukoliko ne uspije, a ti se držiš hladnokrvno, tada će nakon pet, šest minuta biti otvorena na razne opcije ne bi li došla do hrane. Ukoliko joj tada daš zapovjed koju zna izvršiti tada će je vrlo vjerojatno izvršiti jer je fokusirana na ono što držiš u ruci u ovoj interakciji s tobom. Miris hrane psima pruža daleko jasniju sliku obroka koji ne vidi nego nama. Miris cvijeća im ne znači ništa posebno jer im njuh nije tisućama godina evoluirao da bi tragali za njim, dok se od mirisa izlučevina živih bića, hrane, truljenja strvina i izmeta, u psećoj glavi skuplja na tisuće informacija više nego što to mi možemo pojmiti.

Koliko je bitna ova informacija, može nam biti jasno ako znamo da ljude s istančanim njuhom, koji je samo dva puta jači nego u prosječnog čovjeka, smatramo majstorima istančanog čula njuha koji u parfemskoj industriji zarađuju za život uz pomoć toga. Od jednog “snifa“ ponuđenog mirisa oni će prepoznati sastojke poput mošusa, cedra, vanilije ili pak rijetkog egzotičnog cvijeća. Pomisli onda kakvu li tek sliku miris hrane stvara našim gladnim psima. Vukovi na sjeveru, gdje zima vlada veći dio godine, moraju biti u stanju pratiti trag na snijegu i ledu, moraju ili će uginuti gladni pod pritiskom negostuljibive klime. Jedan od razloga pripitomljavanja kanida i psećeg boravka uz čovjeka je i ova velika razlika u “mirisnom poimanju“ okoline u kojoj treba preživjeti. Uzmemo li u obzir da kanidi jedu ne samo meso, nego i kosti i kožu, priroda se pobrinula da već u ustima, uz pomoć pljuvačke, počne varenje hrane. Priroda voli iskoristiti što se iskoristiti dade, te i samo traganje za hranom može, pomoću one mirisne informacije, početi spremati pljuvačku u ustima za varenje, opsrkbljujući je upravo onim enzimima koji odgovaraju mirisu hrane. Neka nas ne iznenadi potom pljuvačka u obliku sline u kutevima usta našeg psa dok njuška našu ruku. Pljuvačka koja je spremna za početak prerade hrane je samo prvi okidač u psećem tijelu, jer se nakon toga i ostali dijelovi sustava za varenje spremaju za dolazak hrane.

Sve ovo pomaže psu da iskoristi maksimum od hrane, no s druge strane i pojačava osječaj gladi. Glad je strašan pokretač. Povijest je pokazala da su i u srednjem vijeku, gradovi koji nisu mogli biti osvojeni uz pomoć vojne sile, padali u ruke osvajača izgladnjivanjem u toj mjeri da su čak zabilježeni slučajevi kanibalizma. Zamisli samo koje su to razmjere kada jedno svjesno i razumno biće poput čovjeka natjeraju na ovakav čin. Ovo je bitno upravo zbog toga da mi shvatimo kako je moguće utjecati na druge uz pomoć gladi. Ne radi se o izgladnjivanju nego o iskorištavanju same prirode psa, u ovom slučaju impulsa gladi koja ga tjera da traži hranu, da mu pokažemo put do nje i stavimo ga u svoju službu. S druge strane možemo iskoristiti plijenske nagone koje psi pokazuju u igri, prema objektima za igru, igračkama, pa tako i uz pomoć igrački možemo oblikovati njihovo ponašanje.

Ukoliko pas koji njuši ruku nije uveden u proces i to mu je prvi put da se susreće s otporom prilikom dolaska do poslastice, i ne zna što slijedi, tada ćeš joj dati do znanja da treba sjesti tako što ćeš prići bliže, lagano joj rukom dotaknuti / nježno gurnuti zadnji kraj tijela prema dolje dok razgovjetno izgovaraš naredbu sjedi, te je pogledaš blago u oči, a potom, netom nakon pogleda daš hranu. Nakon što sjedne i dobije nagradu i pohvalu (ponoviti ćeš to nekoliko puta), uskoro će joj postati jasna uzročno-posljedična veza između nagrade koju držiš u ruci i poslušnosti koju zauzvrat tražiš od nje.

To ti je prijatelju vrlo jednostavno i lako primjenjivo samo moraš početi razmišljati na takav način - kao vlasnik psa, dobro došao u klub!

Kao da je to sve izgovorio u jednom dahu, o kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu, dodao je da će mi to pokazati u subotu kada budemo zajedno đirivali z brekima. Čuda tega će poisti dok je ja ča navadin....

Rinaldo

(Korišten ulomak iz knjige "O psima ukratko")