Moj prijatelj ima psa!

Uključite si gornju glazbenu podlogu za čitanje.

U karuselu ovoga što se svakodnevno u mome svemiru dešava i što zovem život, uz obaveze, želje, nadanja, snove, razočarenja, uspone, padove, stresne trenutke s jedne i lijepe trenutke s druge strane, pitam se da li je to što se ponekada osjećam kao "Pale sam na svijetu" normalno, i da li se to dešava samo meni?

U jednom takvom trenutku, nakon dana na poslu gdje sam imao osjećaj da je nebo svu negativu svijeta usmjerilo na moje geografske duljine i širine, došavši doma našao sam poruku moje ljepše polovice na kojoj je pisalo: " Dear John..." , hahahaha – morao sam... pisalo je da su ona i klinci otišli u smjeru u kojem se moj novčanik tanji i u kojem je pegla najbolji prijatelj mojih kreditnih ( i inih) kartica. Još kaže da se vraćaju kasno jer idu do mojih a mene nisu mogli čekati jer sam – eto - ostao duže na delu.... Super, znači večeru ću podgrijati, a rukomet više deklarativno ne pratim ( do daljnjeg ) jer mi "i Slavko i Goluža" izazivaju dodatnu slabost. I tako bi moja večer ušla u domenu zone sumraka da se nije ono stvorenje boje bijele kave i bijelim flekama sa očima boje djetinjstva nije zadovoljno primaklo do mojih nogu , sa – majke mi! , osmjehom od uha do uha. Moja Pahulja!

Rep poluspušten, maše "sve u šesnaest", ona glavu pognula, uši zabacila nekako od iza, svako toliko mi obliže ruku dok se presvlačim da idemo u šetnju- jer me je, brižna, čekala do sada.

Tek je nepuna tri mjeseca kod nas, a kao da je cijeli život tu. Nenametljivo se dotiče mojih nogu svojim tijelom, poput mačke, i dodatno pojača intenzitet mahanja repom kada nam se pogledi sretnu. U ovom trenutku kada mi je ljudski rod nekako stran i dalek, to stvorenje je tu- blizu, ali ne fizički nego i na nekoj višoj razini. Niti "riječ" nije rekla a sve joj je bilo jasno. Nije bitno što si sada umišljam da me razumije, i što će mi sutra sve ovo izgledati smiješno, bitno je ono sada- a to je da se kapimo.

Stavio sam joj ogrlicu i povodac i krenuli smo, krenuli smo u mrak, u vlažnu noć punu melankolije opterećene svakodnevnim-ljudskim brigama. Korak po korak i švicarci su sve dalje od mene, gorivo koje poput dionica u rukama vuka s Wall street-a poskakuje iz tjedna u tjedan nije više bitno, ne uzrujavaju me više ni Ivo, ni Koli' ni frendica Holi, a možda do povratka doma zaboravim i onoga koji naručuje "kafe und kolač"....možda. Ubrzali smo tempo , obavila je osnovne fiziološke potrebe i sada pješačimo - "muški"!Držimo tempo, hladan zrak u plućima i misli su mi bistrije, vjerojatno mi je i cirkulacija nešto jača jer su i i misli užurbanije, dok Pahulja slijedi. Slijedi moj korak, prati moj tempo kojim kao da pokušavam izboriti olimpijsku normu u brzom hodanju, kao da smo u lovu.

Po glavi mi se vrzma misao kako je to stvorenje sretno jer ima mene, jer ima nas, ali i kako smo i mi sretni jer imamo nju. Da je nema, vjerojatno bih u ovom trenutku prebirao po daljinskom, gledao osrednje programe izmasakrirane reklamama i reprizama repriza, vjerojatno bih i zaspao prije nego li se moji vrate, pa bih propustio još jedan dan u kojemu bi mi promaklo kako su mi djeca jedan dan odraslija, a supruga jedan dan ljepša.

Svako toliko zastanem, i gledam Pahulju. Gledam njene reakcije na noć u kojoj i semafori nekako sporije mijenjaju boju, gledam kako svako toliko pogleda u mome pravcu, kako pazi na mene, dok ja pazim na nju.

Je li tome bit zajednice, ma kako se ona zvala? Da pazimo jedni na druge, da vodimo računa o svojim bližnjima, bez obzira što su drugačiji od nas samih?

Možda.... no nije ni bitno hoću li odgovoriti sam sebi ili ne jer odgovor ionako čući tu negdje u dubini moga bića. Biti ću iskren prema samome sebi i prvo pokazati sam sebi da mi je stalo do bitnih stvari, a tek onda do onoga što me tišti i truje izvana. U toj iskrenosti sam iz trena u tren sve manje razmišljao a sve više osjećao. A osjećao sam se bolje, ljepše, svježije, poput izraza lica sponoruše od šest banki nakon botoxa. Šuteći, a ćuteći samoga sebe, poveo sam svoje blago doma.

Nakon točno sat i trideset i sedam minuta, zaključismo šetnju moja Pahulja i ja, i dođosmo doma gdje se ekipa već vratila i vrtila oko štednjaka: ona, koju sam nekada davno prenio preko praga, sa tavom i palačinkama - a klinci sa marmeladom i lino ladom u rukama, i smijeh – univerzalni slatki jezik sreće neopterećen ničime. Jednostavan u svojoj ljepoti koju iskrenost krasi.

Pahulja je, upravo suprotno onom stanju u kojemu je dočekala mene i sa mnom napravila đir " a la' Eufrazijana", radosno uletjela u kuhinju njušeći pod na koji je vjerojatno pao neki od sastojaka njihove rabote. Još u hodniku mi se navukao osmjeh na lice, došao sam u topli dom, brek se je torna u svoj čopor. Sve one misli od prije dva sata su bile misli nekog drugog- tužnijeg čovjeka, to sada nisam ja. Kao pas koji živi u sadašnjosti i reagira na podražaje iz okoline poučen iskustvima iz prošlosti, tako sam i ja: "mašući repom" ušao u kuhinju s osmjehom i ostario još jedan dan u društvu koje nema cijene....Eh da- onaj prijatelj koji ima psa je na godišnjem ! :)