Moj prijatelj ima psa! - koprophagia - 2. dio

Kada mi je onaj prijatelj koji ima psa zadnji put onako pobjegao, ne završivši do kraja kako da odvadim moju Pahulju od lova na škifece (Coprophagia), jedva sam čekao trenutak da mi na miru objasni kako postupati ubuduće. Već sutradan, uz jutarnju kavu, nije gubio ni trena nego je počeo:" Način na koji sam ja svome psu postavio stvari u svezi zabrana različitih oblika ponašanja, u koji spada i konzumacija izmeta, je postavljanje trajne zabrane, odnosno naredbe "FUJ!".

Svaki put kada izgovorim ove riječi, moram imati na umu da to govorim samo i isključivo za nešto što se ne smije uzimati u usta, što treba pod hitno ispustiti iz usta u tom trenutku, i što je zabranjeno danas, sutra i zauvijek! Moram imati na umu da tu naredbu ne izgovorim da bi pas pustio lopticu, špagu ili nešto što želim da pusti ili ne dira u tom trenutku, nego da tu riječ doziram isključivo u trenucima kada u usta uzima nešto zauvijek zabranjeno.

Izmet, crkotina, ili "radioaktivni otpad" iziskuju ovu riječ. Uz to treba imati na umu da ovakva naredba treba biti gromoglasna: "FUJ!". Treba iskazati odlučnost i snagu govoreći ovu naredbu pa čak i svojim stavom blokirati psu pristup škifeci i po potrebi ga odgurnuti, te nikako ne odustati u namjeri da mu se da do znanja da je takav obrok zabranjen. Moja volja mora biti jača od volje psa u tom trenutku, inače će ovaj ritual prerasti u noćnu moru. Bitka za mjesto na kauču je kamilica u usporedbi sa ovom bitkom, jer nije samo riječ o objedovanju nečijeg uzorka za sanitarnu, sutra pas može krenuti konzumirati otrovanu pantaganu i o ovome mu može ovisiti život. Imaj to na umu kada budeš vodio bitku sa svojom Pahuljom u nastojanjima da joj daš do znanja kako takav oblik ponašanja nije poželjan. Ovo će biti poput korekcije neželjenog oblika ponašanja, uz dodatnu dozu odlučnosti - da daš do znanja kako je u pitanju zabrana.

U tim nastojanjima nikako nemoj izbjegavati mjesta na kojima bi ona mogla pronaći škifece – upravo suprotno, samo izlaganje podražajima koji potiču neželjene oblike ponašanja dat će ti dovoljno prostora za oblikovanje ponašanja tvoga psa. Samo dobro pazi na njegov govor tijela i ponašanje, da bi razaznao situacije u kojima želi pojesti nečiji izmet od situacija u kojima njuši izmet drugog psa u namjeri da prikupi informacije – svojevrsnom "facebook" statusu pasa".

Tu je otprilike kava bila gotova i krenusmo svaki na svoju stranu. Kada sam stigao doma, sa knedlom u grlu sam se sa svojom bezbrižnom Pahuljom uputio u pravcu onog zloglasnog mjesta gdje je nekli dan onako slasno smazala nečije g...o! Približivši se tome mjestu, njeno njuškanje po tlu se pojačalo i počela je vući u pravcu grma u kojemu je definitivno bilo nešto smrdljivo prekriveno papirnatom maramicom. U trenutku kada je njuškom krenula prema smrdljivom kupu iz mene se zaorilo : "FUJ !!!" Pahulja je u trenu stala, spustila pomalo prednji dio tijela, zabacila uši i pogledala u mome pravcu ponešto uplašena i zbunjena. Iako mi nije bila intencija uplašiti ju, iskoristio sam taj trenutak te stao svojim tijelom između izmeta i nje, pa joj laganim pokretom povodca dao do znanja da se trebamo udaljiti u suprotnom smjeru. Njen prvotni šok je prošao jer je opet pokušala, ovaj put pored mene, doći do smrdljive tvari. Opet sam izgovorio odlučno i jasno:" FUJ!" i blokirao ovaj pokušaj pomicanjem u stranu te sam se opet našao između nje i njoj željenog objekta. Ponovno je ostala zbunjena, pa sam iskoristio taj trenutak i pokrenuo ju dalje od "mjesta zločina", odvraćajući joj pozornost komadićem sira koji izvadenog iz džepa, čiji je miris vjerojatno dospio do njenog nosa. Iako je pokazivala tendenciju da se vrati nazad, ova moja odlučnost da se pokrenemo, popraćena mirisom sira, navela ju je da se sa zanimanjem za to što je u mojoj ruci udalji od "objekta požude" koji ju je mamio. Ponovili smo to još jednom nakon desetak minuta - i opet je pokraj mojih nogu pokušala doći do fekalije, ali intenzitet tog nastojanja je bio manji i lakše sam ju pokrenuo u meni željenome smjeru – ka mjestu na sigurnoj udaljenosti na kojemu sam joj uz osnovne, njoj poznate komande: sjedi, lezi i čekaj, dao nagradu za poslušnost, tj. onaj sir. Za sada sam joj samo dao do znanja da se protivim ovom obliku njenog ponašanja te joj pozornost preusmjerio na nešto pozitivno i poželjno – na njoj "poznat teren". Njoj prirodan oblik ponašanja sam samo počeo oblikovati.

Biti će potrebno još puno puta ponoviti ovaj dril – no, ako sam išta naučio iz dosadašnjeg odnosa sa mojim psom, to je zasigurno da se upornost isplati.

Ponosan i sretan što smo napravili mali korak na putu bez izmeta, skinuo sam veliku brigu i počeo razmišljati o novoj: kako preživjeti 50 nijansi Valentinova koje kuca na vrata, bez da pogriješim u odabiru znaka pažnje ili nečega sličnoga...