Moj prijatelj ima psa! - govor tijela

Moj pirjatelj ima psa! - govor tijela

Svakim jutrom, sve više i više, svaki put kada udahnem frišku ariju punim plućima - osjetim okus Proljeća koje se neminovno trga mrazu i vjetru. Nezdrava navika zbog koje prsti i brkovi žute, a kava i bira postaju privlačnije, ustupila je svoje vrijeme tik nakon ustajanja iz kreveta ovoj novoj – šetnji sa Pahuljom uz prve zrake Sunca zbog kojeg svako jutro počinje ranije, možda i prerano -pogotovo sredinom tjedna, nakon Lige prvaka.

Upravo taj osjećaj, poput pjesme koja je bila hit kad sam bio u osmom razredu, sada svako jutro čini drugačijim, i uz Pahulju, koja postaje drugi pas u našim šetnjama, od one mazilice u dnevnom boravku, ove dane čini drugačijima od ostalih u godini.

Da ne palamudim, kako mi se često omakne, "pičimo" Pahulja i ja svako jutro naš đir. Iako ga mijenjamo svakoga jutra. Nekako mi se čini da je bolje kada je raznovrstan, kao da slijedim neki nevidljivi trag, poput psa goniča. Podignute glave kojom osmatram ne bih li na vrijeme ugledao puštene pse koje često sretnemo, i koji znaju biti različito raspoloženi prema mojoj samici. Od onih koji joj se udvaraju, do vječno zaigranih i onih koji nisu baš "kulturni", kako bi to rekao onaj moj prijatelj koji ima psa. Kada ih primijetimo, nastojim na vrijeme shvatiti kakvu mi poruku njihov govor tijela šalje, kako im stoji rep, a kako uši, kako nas gledaju, kako drže glavu, mijenjaju li smjer i uključuju li nos ili idu direktno na nas, ne trepćući i vrebajući.

Što više gledam pse koje srećemo, što više gledam tu svoju psicu, sve mi više postaje jasniji moj - ljudski rod.

Tako se uhvatim kako, dok sjedim sam preko - u Tušu, dok bolja polovica i klinci surfaju gore – dolje po butigama, ja sjedim na onoj fotelji bez da vržem šolde nutra. Gledam ljude i počinjem primjećivati obrasce ponašanja i posture slične onima kao kod pasa. Shvaćam kako postoji šansa da mi nisu sve na broju, i upravo zbog toga redovito konzultiram onog prijatelja, koji ima psa, dakako, jer ipak bi drugi -oni koji ih nemaju, rekli da san poša'.

On kaže da u biti prepoznajem univerzalni jezik prirode. I da nam je to svima urođeno. Kaže da pas koji savija rep i skreće pogled dok mu se trbuh približava po podu, pokazuje svoju nesigurnost i nisku razinu samopouzdanja poput čovjeka koji izbjegava pogled i hoda pogureno držeći glavu nisko i kao da moli Boga da ne sretne nikog poznatog.

Veli mi i da mali terijer kojeg često srećemo dok dignute glave i repa pokušava dati do znanja kako je veći i jači nego što jest, dok srčano izlijeće iz korte i juriša na naše pse sa željom da ostavi dojam, podsjeća na jednog mog bivšeg susjeda, visokog metar i šumska jagoda, koji boluje od potrebe da ima bijesan auto, napirlitanu koku i najnoviji mobitel na stolu dok ispija kavu u prvim redovima renomirane ugostiteljske terase.

Nakon takvih mi je razgovora drago što nisam jedini sa ovakvim mislima te da zbilja ima nešto u tome univerzalnom jeziku govora tijela, kako on reče da se to naziva. S druge pak strane, često uhvatim svoj lik u izlogu, dok hodam gradom u žurbi, i pitam se kakvu li poruku odašilje moj govor tijela? U tim se trenucima često trgnem, popravim držanje i nastojim djelovati malo svjesnije prema svijetu koji me okružuje. Iako me vlastite misli često zarobe u mom vlastitom malom svemiru koji stoluje samo u mojoj glavi, shvaćam da nije samo taj moj "Sunčev sustav" ono što se vrti i izgara u svojim vječitim ciklusima, ono što me okružuje. Kao kada unutar vlastite obitelji moram imati strpljenja i mudrosti da ove male planete od moje djece izvedem u njihovu orbitu, tako svojom gravitacijom djelujem i na ljude oko mene, ali i na životinje. Ta moja kretanja i vrtnje su u biti moj govor tijela. Što više rastem kao osoba, kao vođa malog čopora, kao drug u u šetnji, tako imam i veći utjecaj na sve one koji učestvuju u ovoj jednadžbi. Od dana u kojima sav teret svijeta leži na mojim ramenima, do onih kada bezbrižno poskakujem u hodu i vidim sve u veselom tonu. Vjerojatno i oni koje srećem na tom putu ostaju pod dojmom te moje vibre, tog mog držanja, pa tako možda nekome nekada popravim ili pokvarim dan. Sve ovo vjerojatno ima utjecaja i na moju psicu, jer i ona ponekada ima varijacije u ponašanju. Za sada sam zadovoljan ovim saznanjima, no shvaćam da sam tek zagrebao površinu svijeta kojeg tek otkrivam, uz asistenciju Pahulje i onog prijatelja koji ima psa, svijeta u kojem ništa nije slučajno, u kojem sve ima svoju svrhu...