Moj prijatelj ima psa! - bijeg

Uhh kako mi je digla živac !!!! Nekada bih se zakleo u njenu poslušnost, vjernost i naš odnos, a nekada kao da je vidim prvi put, dobio sam žešći ignore u trenutku kada sam mislio da joj život visi o niti.

Bili smo na livadi uz čiji rub prolazi cesta i sve je bilo super dok je trčala za šiškama koje sam joj bacao, no onda se sa druge strane ceste začuo lavež pasa koji vjerojatno žive u naselju udaljenom dvjestotinjak metara od prometnice. Obzirom da se tek prije par dana prestala tjerati, još uvijek ima jaku potrebu za društvenim životom – interakcijom sa drugim pripadnicima svoje vrste, te je – kako šajeta, pohitala prema cesti, u smjeru iz kojega se začuo lavež. Vidjevši ju kako hita u tom smjeru i kako automobili jure, zaledio sam se! Počeo sam fućkati i dozivati ju:"Pahulja, ne! I to sam činio sve glasnije i glasnije, ali ju nisam uspio zaustaviti. Na trenutke bi se okrenula premi meni i pogledala me, no očito joj moja ljutita postura i dozivanje iz sveg' glasa nisu bili dovoljno primamljivi da ju odvrate od pohoda. Dala je petama vjetru i za desetak sekundi stigla do ceste dok se jureći automobil približavao tom istom mjestu. Potrčao sam – izbezumljen izostankom kvalitetne reakcije na moja nastojanja da ju odvratim od samoubilačkog pohoda. U tom trenutku začula se škripa kočnica i automobil se zaustavio, zadnje što sam vidio je bio Pahuljin rep pola metra ispred automobila koji je nakon stravičnog zvuka guma nestao.

U tom trenu mi se odjednom ispred očiju u sekundi odvrtio film od onog prvog trenutka kada sam ju ugledao pored kontejnera pa sve do jutros kada me je gurala njuškom da se probudim i izvedem ju van. Neobjašnjiv osjećaj bespomoćnosti i hladnoće prostrujao je mojim tijelom dok sam se približavao prometnici. Automobil koji je onako naglo zakočio je uz vidljivo negodovanje vozača nastavio kretanje naprijed i odjednom sam s druge strane ceste ugledao moju Pahulju.

Živa i zdrava, mašući repom se njuškala sa povećim psom u tipu ovčara kroz zelenu, plastificiranu mrežu ograde. U meni je odjednom opet zasjalo Sunce, krv mi je prostrujala tijelom i srce je opet počelo kucati, kao da se sve ružno odjednom izbrisalo i sve je opet divno i krasno. Približio sam joj se polako, zakačio povodac na njenu ogrlicu i odveo ju doma. Začudo se nije previše bunila, kao da nije niti bila svjesna da su je tek centimetri dijelili od vječnih lovišta. Da bih ubuduće izbjegao ovako stresne situacije odlučio sam se što prije posavjetovati sa onim prijateljem koji ima psa.

Iskoristio sam jutarnju kavu da uz nju serviram svoju jadikovku. U njegovom stilu, bez oklijevanja, prozborio je:" Nisi ti ni prvi ni zadnji koji poludi, izgubi živce i naljuti se kada ga pas ne posluša, pogotovo u takvoj – ozbiljnoj situaciji. No pokušaj se staviti u njenu poziciju - zašto bi te ona poslušala onakog ljutog i srditog dok se pjeniš mašući rukama i nogama kada ju nešto novo i uzbudljivo mami s druge strane ceste? Da si na vrijeme oblikovao njeno ponašanje i ime joj izgovarao samo i jedino kada je nešto pozitivno u kontekstu, i tretirao ga kao nešto što je u njenim očima super-ultra-cool, i da si svaki put kada si ga izgovorio - uz njega servirao i nagradu u obliku poslastice, igračke ili omiljene igre te na taj način uokvirio taj "događaj" u njenim očima, stvorila bi se automatska reakcija koja bi ju, ako ne zaustavila, onda barem usporila i pokolebala u dovoljnoj mjeri da ju uspiješ omesti u njenoj namjeri da ode na cestu. Govorio sam ti već da ju ne korigiraš sa:"Pahulja ne! Pahulja fuj!" itd. , tj. da njeno ime koristiš poput džokera – samo kada je pozitivno iz njene točke gledišta. No, kod pasa je dobro to što nikada nije kasno krenuti iz početka. Naravno da je lakše ukoliko se krene ranije, ali ništa nije izgubljeno, nego ti se u skladu s time pruža prilika da vaš odnos doradiš sa malo više strpljenja i takta. I sjeti se - ljutnja ti u takvim slučajevima nikako nije saveznik, jer imaš posla sa bićem koga tvoja ljutnja neće privući, nego upravo suprotno - na taj način ćeš ju odbiti od sebe i narušiti odnos temeljen na povjerenju i partnerstvu koji treba graditi sa psom - ipak je to "čovjekov najbolji prijatelj". Uostalom, ljuteći se i nervirajući, samo se stresiraš, a neki dan smo komentirali navalu rakova i tumora i raznih pošasti modernog čovjeka kojemu je stres postao svakodnevnica. Ne bi li sama činjenica da imaš psa i da uz njegovu pomoć živiš aktivniji život trebala usmjeravati prema manjoj dozi stresa?"

I tako smo nastavili u smjeru zdravijeg i sretnijeg života, dok se meni cijela situacija sa cestom i autom sada činila manje stravičnom i nešto blažom verzijom horora od onoga kakav mi se činio u prvom trenu.

Od sutra ćemo moja Pahulja i ja okrenuti još jedan novi list našeg libra u kojemu smo zapisani rukom sudbine koja spaja čovjeka i psa...