Moj prijatelj ima psa! - Tko je zločest?

Nekako s Proljeća, nakon pomicanja sata, kada se dan osjetno produži, i ja postanem aktivniji i puno više slobodnog vremena provodim vani. Od kada imamo psa, našu Pahulju, čini mi se da svaki provedeni trenutak u zaprten, a dokle je lipo vrime - zapravo zgubljen. Kao da moramo upiti svaku zraku Sunca i potrošiti kilograme kreme kada se vratimo doma da bismo namazali ruke i lice ispucalo od Bure.

Što smo više vani, to više susrećemo i druge pse, i druge ljude, a vero - te zadnje dane i sve već turišti. U trenucima kada šećemo uz još prazne plaže te se mimoilazimo sa šetačima i biciklistima često sretnemo i pokojeg "zločestog" psa, koji ne mari za pseći bonton pa ostanemo nemalo šokirani kada nam se dogode scene u kojima krene u napad na Pahulju, često bez da se uopće i ponjuši s njome. Ne šokira toliko pseća "nekultura" koliko često mlohava ili nikakva reakcija vlasnika tih pasa. Kao da su nijemi promatrači u kazalištu na ulici, ili im je pas pušten da baulja i zalijeće se na druge pse, ili pas njih vodi često s druge strane ceste u juriš na Pahulju. Naučila se već moja psica da u takvim trenucima stoji meni s lijeva, i pusti mene da se svojim tijelom postavim između nje i neotesanca koji ju pikira. To ih često dostatno omete da bi alarmiralo njihove vlasnike da si pozovu ili svežu psa. U početku sam često oklijevao u ovoj akciji, no s vremenom sam razvio sustav u kojemu, čim primjetim da uljez ima nečasne namjere - dignem glas i ukoliko vlasnik oklijeva, pitam gromko: "Čiji je ovo pas?".

Iz dana u dan, sustav sve bolje funkcionira i moje samopouzdanje kao vlasnika psa sve više raste, a kao da to primijeti i moja psica, i ona sve više u ovakvim situacijama prepušta "kormilo" meni, i sve manje ima potrebu da sama rješava kompleksne situacije.

Iako mi ide sve bolje, i dalje mi nisu jasne neke finese, pogotovo ono u svezi "zločestih" pasa, koji imaju potrebu nauditi drugima, i često se pitam da li je to zbog toga da bi se oni osjećali bolje?

S ovim pitanjem sam uklizao na biru (vero paše ledena bira na osunčanoj terasi), poli unega pretela ki ima breka.

"Cijeli život imam pse, radio sam i sa tuđima, čak sam i u vojsci radio s njima, i nikada – a ma baš nikada nisam upoznao zlog psa, ali jesam dosta zlih ljudi, ili "zločestih", kako si ti naveo". Tim riječima je počeo, popio pola bire u jednom cugu i nastavio:" Svi psi imaju neke urođene drivere za ispunjavanje uloga u zajednicama u kojima žive. Obzirom da su okolnosti takve da se u zadnjih desetak tisuća godina prepliću s ljudskim zajednicama, tako su se i njihove uloge adaptirale našim potrebama, no ono što je simptomatično za pse, a kod ljudi nije slučaj, jest mogućnost lakog "resetiranja", gdje psi već sutra mogu nastaviti poludivlji život bez resursa kojima mi raspolažemo, dok mi, ljudi, već nakon par dana kampiranja cvilimo za frižiderom i televizorom. Upravo to što se tako lako mogu vratiti na old school preživljavanje u divljini, govori nam koiko su ti driveri (to ispunjenje uloga) jaki. Potiču ih obrasci/šablone ponašanja, vođeni su nagonima i instiktima koji su jače ili slabije naglašeni - opet ovisno o ulozi, odnosno pasmini. Ovdje je i čovjek odigrao značajnu ulogu, pa se tako vlasnik jednog terijera ne treba čuditi kada mu pas samoinicijativno počne okopavati vrt slušajući svoje nagone da odradi posao za koji su su njegove pretke tako brižno selekcionirali. Upravo zato su, kako si i sam primijetio, vlasnici pasa koje susrećeš, oni koji mogu spriječiti da do nemilih scena uopće i (ne) dođe. Oni bi prije svega kvalitetnim odgojem u kojima bi pružili priliku svojim psima da ispune svoju ulogu (dobiju posao adekvatan onim nagonima/instiktima/driverima), mogli usmjeriti energiju koju njihovi psi evidentno projiciraju kada se imaju potrebu tek tako zalijetati na druge pse, bez onog osnovnog psećeg bontona. Uz omogućavanje psu da ostvari svoje potencijale, rađa se osjećaj svrhe - a sa njime se razvija i povjerenje neophodno za zdravo funkcioniranje zajednice. Uz ovo psu treba i dati priliku da se upozna sa drugim psima, da iz tih susreta uči te da ga se kroz taj proces usmjerava i vod. No, sve je to divno i krasno ovako reći, potrebno je i svakodnevno raditi sa svojim psom.

Čitao sam nedavno: "Često se slika odnosa čovjeka i psa zamagli u predodžbi odnosa čovjeka i plišane igračke", i upravo je to jedna velika istina. Onaj tko želi odgojiti psa potrudit će se barem držati ga na povocu te da, ako već ne zna što i kako s njim, barem ne nasrće na druge pse. O prenošenju vlastite nesigurnosti i strahova na psa da i ne govorim. Ljudi često nabavljaju psa da bi se osjećali sigurnije, a ne shvaćaju da to stvorenje ili neće slijediti nesigurnog i uplašenog vlasnika, ili će tu vibru pobrati od njega i onda će zajedno kroz svijet kročiti u "strahu u kojemu su velike oči" . Često je napad očajnički potez obrane, jer jadno biće misli da se mora braniti, ili pak mora braniti svog vlasnika od kojega i dobiva takvu vibru na prvom mjestu. Na kraju treba imati na umu da su psi teritorijalne životinje i da im je normalno misliti kako moraju braniti teritorij na kojemu su skoro svakodnevno- pogotovo ukoliko i je vlasnik dopustio da to shvate kao svoju ulogu. Mogao bih ti ja do sutra govoriti gdje sve vlasnici griješe, no, grlo se suši i vrijeme je da ti okreneš jednu rundu".

Nakon što mi je ovako prebacio lopticu, ja naručih rundu i tema nekako pređe na registarske pločice i očekivanja od sezone, no, nekako mi je i dalje ona misao o plišanoj igrački odzvanjala u ušima. Zbilja smo mi ljudi neka čudna stvorenja...