Moj prijatelj ima psa! - "Kada bi govoriti znali..."

Namisto da van ja povidan o mojoj Pahulji i meni, uvi bot eko besida od unega prijatelja koji ima breka:

Sjedim u dvorištu, pijem kavu, razabirem misli, odvajam snove od jave, šutim. Šutim, ne govorim. Svijet oko mene već je u naletu, obaveze čekaju - pustio sam pse i oni obavljaju svoje - čekali su me. Blažen u spoznaji da imam ograđeno dvorište i da nakon noćnog odmora oni mogu na miru zadovoljiti osnovne fiziološke potrebe prije nego krenemo. Šutim ja, a ni oni ne govore mnogo. Njuškaju jedni druge, njuškaju mene. Oni mlađi ulizuju se starijima, spuste se prednjim nogama do tla i mašući repom im pokušavaju polizati njušku. Stariji ne mare previše za njihova nastojanja, mužjaci zapišavaju svaki istaknuti marker, ženke su bliže meni. Kada obave ono što se mora - jedan po jedan pas dolazi bliže meni, a ja - šutim i pijem kavu. Nastojim ne gledati ih direktno u oči jer još nije čas da se krene. Skulirani i svjesni kako moraju čekati da i ja zadovoljim svoje potrebe za kofeinom i nikotinom, leže kod mojih nogu vrebajući moj pogled koji bi označio da sam spreman.

Kada bi govoriti znali - što bi mi sada rekli? Bi li, poput djece koja uzbuđeno čekaju polazak u zabavni park, zanovijetali i zvali me da požurim? Ili bi, gledajući na sat poput poslovnog čovjeka kojemu sastanak kasni, nabrajali koliko im je vrijeme dragocjeno? Možda bi poput mladoženje koji čeka na svoju mladu nudili osmijehe i šalili se na svoj račun dok su iznutra uplašeni da se djevojka u bijelom nije predomislila?

Kava je popijena, čik je ugašen, gledam Drageca u oči i on je spreman. Čitajući moj govor tijela svi se dižu i veselo mašu repom - traže moj pogled i ja im ga pružam. Uzimam lajne - oni se nude da ih zakačim - prvo onima koji su najmirniji i koji sjede, oni znaju da moraju biti strpljivi, oni znaju...

Krećemo u šetnju. Prijeći ćemo nekih 10-15 kilometara, prvo ću ih voditi na lajni, uz nogu, nema njuškanja po tlu, nema obilježavanja teritorija - ja sam vođa čopora a oni me slijediti moraju, mi smo na zadatku, njima, modernim psima, ovo predstavlja posao, oni služe. Nemam ovce i koze, nisam lovac, ne spašavamo svijet oko sebe, ali ipak im trebam dati posla, ipak im trebam pomoći da osjete svrhu. Nakon kilometar - dva, već smo u blizini šume, oranice mirišu jutarnjom rosom, priroda se budi - ja ih puštam i dajem im znak da mogu krenuti. Snaga, moć,radost i eksplozija pasa u svim mogućim pravcima oko mene u trenutku. Nastavljam sigurnim i brzim korakom prema šumi, a čopor - iako prvobitno raspršen na sve strane privučen urnebesom mirisa i tragova, prati mene. Čitaju moj govor tijela i trčkaraju prateći vođu. Vidim da su sretni, vidim da su ozbiljni u nastojanjima da prijeđemo zamišljenu rutu i da čopor funkcionira.

Kada bi govoriti znali - što bi mi sada rekli? Bi li poput djece koja se voze na vrtuljku veselo klicali i dozivali roditelje da im daju do znanja da uživaju? Ili bi poput poslovnog čovjeka koji upravo sklapa unosan posao govorili fraze koje će im pomoći da budu ozbiljni dok iznutra pjevaju od sreće jer je sastanak bio uspješan? Možda bi, poput mladoženje koji je potpisao zavjete i pleše sa svojom novopećenom boljom polovicom, govorili o sretnom životu s mnogo djece, kućicom u cvijeću i vjernosti do kraja života?

Prešli smo već dobar komad puta, jezici su im do tla, ali i dalje drže tempo. Kontroliram tijek šetnje kad primijetim da su smjelo krenuli u jednom pravcu pokušavajući predvidjeti moju zamišljenu rutu - ja mijenjam smjer. Ne dozivam ih, ne govorim ništa, šutim. Upravo zbog toga znaju da me moraju pogledom pratiti, upravo se zbog toga ne udaljavaju previše. Vraćamo se natrag, sve su mi bliže uz nogu, sve su umorniji, ali kada stanem i stavim ruku u džep gdje se obično nalaze poslastice ili igračka, sve su oči uprte u mene, svi ozbiljno i pozorno očekuju koji će biti moj sljedeći potez. Ni traga od umora, onaj svježi zamamni svijet oko nas ne postoji u tom trenutku, bitan sam samo ja, vođa čopora. Držim ruku u džepu i ne gledam nikoga direktno u oči, letimično prelazim pogledom oko okupljenog mnoštva mojih pasa i vidim da svi zure, ne trepću.

Kada bi govoriti znali - što li bi mi sada rekli? Bi li poput djece nakon cijelog dana provedenog u parku molili za još jednu vožnju ili još jedan sladoled? Ili bi, poput poslovnog čovjeka koji je sklopio dobar posao i pozvao partnere na piće, pokušavali u opuštenoj atmosferi dogovoriti nove projekte i produbiti suradnju? Možda bi poput mladoženje opijenog alkoholom i čarima svoje mlade govorili besmislice i obećavali med i mlijeko?

Šetnja je gotova. Stajem ispred portuna, svi psi moraju sjesti i čekati da ja prvi uđem. Otvorim portun, ali ne ulazim, čekam njihovu reakciju, ni jedan ne pokušava ući prije mene. Jednom po jednom skidam lajne i potapšem ih kao znak da se mogu slobodno kretati, popiti vodu, leći i odmoriti se. Vraćam se na svoje mjesto, ostao je još gutljaj kave, i ja sam se umorio, i meni treba predah. Psi su nevjerojatno smireni i spokojni, opet su tu - tik do mojih nogu. Ne gledaju me netremice, ali su na pogled spremni uzvratiti istom mjerom. Pogled za pogled, dodir za dodir.

Kada bi govoriti znali - što bi mi sada rekli? Bi li, poput djece umorne od zabave, kenjkavo tražili da ih spremim za spavanje? Ili bi, poput poslovnog čovjeka koji je obavio posao i sjedi sam za šankom, govorili barmenu o svom jadu koji se skriva ispod oklopa uspješnog poslovnjaka? A možda bi, poput mladoženje koji u cik zore gleda svoju usnulu mladu, razbacane komade odjeće po sobi i sa laganom glavoboljom, govorili sami sebi kako tek sada postaje svjestan što ga zapravo čeka?

Gledam svoje starije pse u oči, gledamo se, što ja vidim u njihovim očima? Ja govoriti znam, ali izreći ono što vidim i osjećam u njima dok se, eto - gledamo, je teško.

Mudrost? Ljubav? Zahvalnost? Sreća? Spokoj? Povezanost? ... ne bih znao točno reći, i samom mi je nekada teško točno to opisati pripadnicima svoje vrste koji govoriti znaju. "Imaju oči, a ne vide, imaju uši, a ne čuju"...

Izgleda da je jednostavnije zamišljati što bi nam naši psi rekli kada bi govoriti znali..."