Moj prijatelj ima psa! - Komunikacija

Imati psa i svakodnevno šetati s njime i sretati se i sa ljudima i psima, pogotovo imajući na umu onu narodnu "Trista ljudi-trista ćudi" ponekad zna biti zahtjevan zadatak za nekoga tko radi 5-6 dana tjedno i uz to još ima obaveze supruga, oca, brata, sina, susjeda i prijatelja.

Ima dana kada sve ide kao po loju, a ima i dana kada u svojim šetnjama sa psom susrećem pse koji laju, reže, zavijaju, gledaju nas grdo, vesele se kao munjeni kada nas vide, vuku brižne vlasnike koji se tome čude, kao da vode tele na samanj, pokušavaju pobjeći, ukoče se ili jurišaju na nas poput konjice na Indijance u westernima. I ljudi znaju svakojako reagirati i često me iznenaditi svojim reakcijama kada im se moja Pahulja približi, od oduševljenja do vriske kao da ih napada medvjed grizli, te cijela lepeza raznolikih reakcija još i jačeg intenziteta od onih psećih. U svim tim situacijama često se pitam na koji način se na vrijeme pripremiti na sve te susrete te kako razumjeti ne samo pseću, nego i vlastitu vrstu?

Po već razrađenom scenariju, ja to istresoh pred onog prijatelja koji ima psa na popodnevnoj kavi na kojoj ipak imamo malo više vremena za ćakulu, za razliku od one jutarnje. Nije previše oklijevao nego je počeo: "Kako zapravo razumijeti nekoga ili nešto? Komunikacija je logično riješenje. Načini na koji komuniciraju psi ne uključuje isključivo glasove koji izlaze iz usta, kao kod nas ljudi, nego upravo suprotno, psi se uglavnom koriste suptilnijim načinom komunikacije: govorom tijela. Usporedimo li to sa ljudskim kulturama i supkulturama, primjetit ćemo da se u urbanim sredinama, u kojima su stoljećima ljudi blizu jedni drugima, gradovima koji postoje od pamtivijeka, sredinama u kojima klimatski uvjeti omogućavaju da su ljudi često zajedno, gestikulacija rukama, pokretima tijela, i kultura korištenja grimasa kao način izražavanja uvelike prihvaćen način komunikacije. Zamisli se na ulicama Rima ili Barcelone, u onim uličicama u kojima lokalno stanovništvo međusobno komunicira mlatarajući rukama, gestama i tijelom, i čije riječi, povici, smijeh i suze stoljećima odzvanjaju i time tvore dio kulture tih naroda. S druge pak strane, u zabačenim predjelima, gdje je prvi susjed na vrhu drugog brda a klimatski su uvjeti oštriji pa ga srećemo rjeđe, mahanje rukama ga neće dozvati niti ga tako možemo priupitati za zdravlje. Tu nam preostaje samo tradicionalno: “Ooooj, Eeeeej!“ urlikanje gdje se gestikulacija teško nazire. Obzirom da su nam naši psi uglavnom veoma blizu, komunikacija neće teći isključivo glasovnim putem nego uvelike i gestama te govorom tijela.

Da opet pokušam biti slikovit: što je zajedničko tinejdžerima u jednoj državnoj srednjoj školi u Kaliforniji, (stereotipnoj) kao iz filmova, sa vama i vašim psom koji se po prvi puta vidite?

Pretpostavimo da se u toj školi govori nekoliko različitih jezika (engleski i španjolski te slengovi po principu - svaka etnička skupina ima svoga). Kako se često ne razumiju, a žele jedni drugima jasno dati do znanja čiji je gdje teritorij, ne ostaje im drugo nego koristiti se govorom tijela, gestama i gestikulacijom. Na taj način žele zastrašiti, uvrijediti, dati do znanja, znači komunicirati. Cijela hip hop kultura, spotovi koje vidimo po tv-u, ponovno nas uče govoru tijela. U prirodi se sukob dva psa (ili pseća rođaka) često odvija tako što obje jedinke zapišavaju (markiraju, označavaju) prostor (ostavljaju miris), naroguše se ne bi li izgledali veći, obilaze jedan drugoga ukočene posture često naprosto čekajući da takav govor tijela zastraši suparnika. U svojoj dugogodišnjoj karijeri redara po diskotekama imao sam priliku vidjeti stotinama puta ljude koji se u takvim situacijama, pogotovo kada bi uplašeni htjeli odagnati pojavu koja ih plaši, započeli ponašanje poput prestravljenog lajavog psa koji laje i napada na portun u nadi da će se prolaznik koji tuda prolazi maknuti i samim time prestati ga frustrirati u njegovome malenom svemiru u glavi.

Upravo zbog toga trebaš zapamtiti da oni koji se najviše "pjene" u biti tebe i/ili tvog psa doživljavaju kao prijetnju tj. boje vas se. Isto tako se vjerojatno često desi da se donekle primire kada se priviknu na vaše prisustvo, no da isto tako u svojim agresivnim ispadima i urnebesnim reakcijama (gledano sa strane) žele izazvati strah koji bi njih osnažio. Upravo to što njih pokreće-strah, žele izazvati i kod vas. Ukoliko u tome uspiju, onda su ga prenijeli na vas i samim time svoju frustraciju učinili manjom.

Kako bismo došli do toga da se na vrijeme spremimo na slične ispade, bilo bi dobro savladati načine komunikacije kojima se služe psi (a po nesvjesnim šablonama i ljudi). Vjeruj mi, što više upoznaješ svoga i druge pse, sve više će ti biti jasnija i najkompliciranija vrsta na svijetu: ljudska!

Kod pasa se komunikacija svodi na rep, “analke“, zapišavanje, uši, posturu tijela, njuškanje, pogled, komunikaciju jezikom i zubima, različite načine glasanja - od režanja do zavijanja, lajanja do cviljenja te projiciranja energije kao najfiniji oblik komunikacije. Uz umirujuće signale i uzimanje u obzir cjelokupne slike govora tijela možemo prepoznati ne samo poruke koje šalju psi nego i njihovo stanje uma, od znakova da su pod stresom do toga koje ih pojave vesele a koje ih straše, uzbuđuju ili uznemiravaju."

I tako je on nastavio i dalje o svakom od tih detalja koji čine komunikaciju osnovom onoga što čini naše živote, pogotovo u današnje doba kada nam čak i odijevanje postaje način na koji šaljemo poruku okolini. Neki drugi bot ćemo više o temu, za sada mi je dosta i ova slika koju imam pred očima, slika breka veličine pantagane koji laje iz petnih žila na sve oko njega jer je u biti prestrašen... brižno blago...